Rođenjem prvog djeteta, sve se mijenja. Osjećaji, razmišljanja, planovi i navike. Sve. U cijeloj toj transformaciji svjesno se trudite da sve bude bolje, da sve što mijenjate bude unaprjeđenje u svakom pogledu. Ja sam, između ostalog, mijenjala dnevne menije. Provodila sam sate listajući kuhare, čitajući na raznim sajtovima, domaćim i stranim, o zdravim prehrambenim navikama, želeći naše dijete od prve kašice “navući” na prirodne ukuse.
Prva, pažljivo pripremljena hapica od organske mrkvice, završila je neslavno u sudoperu uz izraženo negodovanje našeg sina. Ali nisam odustajala. Sa trećom se “pomirio” i ova mama se razbacivala sa inovativnim receptima, prateći svima nam poznate tablice prehrane za prvu bebinu godinu. Zadovoljno sam se smješkala gledajući oduševljenje porodice i prijatelja na njegov osmjeh začinjen ostacima špinata.
“Mama, hoću šećera preko jagoda. Samo malo šećera”.
Šokirano pogledam tog neodoljivog dvogodišnjaka dok mi pruža zdjelicu serviranih mu šumskih jagoda. “Šećer?! Voće se ne šećeri, već je dovoljno slatko”. – odgovorim kratko pokušavajući da shvatim odakle mu ta ideja.
“Samo malo šećera, već sam to jeo, tako volim!” – dječak ne odustaje.
“Dobro, prvo mi reci gdje si to jeo?
“Kod one tete što smo bili…” – i ja se sjetim. Mali trenutak nepažnje i znak odobravanja na pitanje da li dijete jede jagode i imamo problem sa kojim se borimo i danas. Borba protiv svega što njegovom organizmu ne treba, protiv svega onoga čega ima u izobilju na kasi svake prodavnice, što viri iz kuhinjskih ladica kod rodbine, u poklon kesama od prijatelja, onoga što jednom riječju od milja zovemo “slatkiši”.
Svjesna situacije, ostala sam odlučna da njegova prehrana bude kao i do sad. Preko noći je odlučio da ne voli karfiol, tikvicu i bilo šta što se zeleni. Glumio je nagon povraćanja kada bi pod prijetnjom da neće dobiti ništa drugo, ipak morao pojesti ono što mu je servirano. Razgovor sa drugim mama otkrio mi je da nisam sama, da je to ponašanje koje se kao virus širi među djecom koja su osjetila čari šećera. Nije pomagalo ni ponašanja familije koji su raznim šuškavim poslasticama dobijali razdragan dječiji osmjeh i zahvalnost. To je jednostavno tako. Teško je i ljutiti se na bilo koga kada je on toliko sretan. Kući je svakako dobijao svoje doze vitamina.
Sa djevojčicom sam bila opreznija. Njeno oduševljenje voćnim zdjelicama sam iskoristila da te dnevne doze budu ritual oboma, nešto što sa guštom očekuju takmičeći se ko će mi je praznu prvi donijeti i biti pobjednik dana.
“Meni se jede nešto slatko…” – kuhinjom odjekuje poznata tužna pjesmica.
“Izvoli!” – pružam mu dekorisanu malenu posudu i dodajem kašikicu.
“Šta je ovo?” – pita me bez dizanja pogleda.
“Griz sa medom i jabukama”. – zadovoljno odgovaram.
“A ima li čokolade?” – ponovo pita dok radoznalo prebire po dekorisanim jabukama.
“Nema. To je bolje od bilo koje čokolade”.
Odgovora nema, ali čujem zvuk lupanja kašike po keramičkoj posudi i jedno tiho: “mama, još”.
Razumljivo je da jedno djetinjstvo ne može zaobići čokoladu, bombone i lizalo, ali ne smije biti zamjena za hranjive namirnice koje su im zaista potrebne. Koliko god da pobjeđujem, bitku za voće i povrće i dalje vodim. Svaki dan, zbog njih i za njih.
TEKST/FOTO: Erna Šošević
