Mrzim njenu “sporost”. Nikako ne ide uz moju hiperaktivnost. Koraci nam nisu usklađeni. I nervira me to. Opasno.
Izluđuje me njena melanholičnost. I činjenica da bi mogla sjediti po cijeli dan uz TV. A da joj nikad ne dosadi. Kosa mi se diže na glavi zbog toga.
Prošištim svaki put ko pretis lonac zbog njene tvrdoglavosti. Zbog odlučnosti da ustraje i bori se, obično za nebitnu stvar.
Glavom bih najradije kroz zid, da ikako mogu, kad počne da ciči i cvili nad glupostima koje ona smatra krucijalnim za nju.
Ah, rekla bih, da smo nas dvije ko rogovi u vreći. Često. Vrlo često.
Samo u rijetkim momentima pronađemo “zajedničku riječ”. A takvih je malo. Jer ona još ne priča sasvim kako treba.
Jer njoj su tek dvije, meni trideset godina više.
I tako, rvemo se ona i ja, svakodnevno, oko običnih, sitnih, i vrlo često sasvim glupih stvari.
Onda, jednog dana, u sasvim običnoj šetnji gradom, naletim na djevojku, meni vrlo dragu, nekad smo se družile često, pred Novu godinu srele smo se, trudna, kaže pred porodom je, sreća moja je velika kao sreća njena, … i tako sretnemo se, i pitam je: Gdje je tvoj ptić mali?, i tu me dočeka kao šamar sa obje strane lica, hladan tuš, metak u čelo, vijest da je tri dana pred porod izgubila svog ptića ….
Stajala sam nasred ceste, ridala k’o malo dijete, zbog boli njene, slabosti moje, njene snage i njenog osmijeha uz riječi: Dešava se, da’će Bog drugo. …
I onda stanem i pogledam u sebe, i shvatim koliko sam pogrešna. Pogrešna u gledanju, shvatanju, razumijevanju svog sopstvenog djeteta.
Koliko je naopak način gledanja njene slike, a ne sama slika koju sam ja stvorila o njoj.
Ona je savršena. A tako malo nam fali da to savršenstvo izgubimo. Svojom krivicom.
A oni koji nisu uspjeli dočekati da to savršenstvo ikada prime u svoje ruke ….. bore se za njega svaki dan.
Njihovu ljepotu duše, ljubav i blagost osjećamo svakim udahom …. običnog vazduha.
By shizy
Stavovi izneseni u autorskim kolumnama i komentarima, ne moraju odražavati stavove redakcije portala.