Sa njima se dugo nismo vidjeli. Pripadaju onom najuzbudljivijem dijelu naše rane mladosti koje se sa radošću prisjećamo uz sjetne osmjehe i daleke poglede, kao da ćemo tamo negdje uhvatiti dio tog vremena. Uvijek smo se razumjevali, iako su nas životi odvukli u različite uglove ovoga grada. Poziv za druženje na kojem ćemo pokušati nadoknaditi propuštene godine, rođendane, uspjehe i tužne momente, došao je neočekivano ali u pravi momenat.
Dok se spremamo, razmišljam o njima i hoćemo li se prepoznati. Ne fizički, nego ono istinski. Koliko nas može promjeniti brak, porod, briga, gubitak radnog mjesta ili voljene osobe… ne znam ni sama koliko sam se promijenila, a znam da jesam. Na vratima dvoje djece, na čijim licima se preklapaju likovi njih dvoje, usmjeravaju moje misli na nešto drugo. Pozdravljamo se i ne krijemo uzbuđenje. Bilo je vrijeme.
Smještamo se u udoban dnevni boravak, hvalimo jedni drugima djecu, ubjeđujemo se da nismo ni dana ostarili i sjećamo “onih” dana kada je sve bilo jednostavno i lako. U tom zanosu, za ruku me povuče naš sin koji me tiho i stidljivo upita: “Mama, gdje im je televizor?” Okrenem se oko sebe. Da, u dnevnom smo boravku. Ne, nema nigdje tv-a. I sama zbunjena, ne znam šta da odgovorim djetetu. Još tiše mu govorim da ode u sobu sa djecom i da se igra, nadajući se da će zaboraviti i pitanje i odgovor koji očekuje. I dalje zbunjen, odlazi za živahnom djevojčicom koja mu govori da zna svirati klavir.
“Opisati vam ne mogu kako nam se život promijenio kako nemamo televizor u stanu”. Započinje priču ženska glava, vrat, stub i mudrost te porodice koja je načula dječakovo pitanje. “Imamo vremena za sve”. Suprug i ja se pogledamo. Život bez tv-a?! Meni je to zvučalo kao da su se odrekli mašine za veš i da im je to super. Kroz glavu mi prođe onih mirnih pola sata dok djeca gledaju crtani film prije spavanja, par sati gledanja filma jednom sedmično kada se nas dvoje uspijemo uskladiti sa obavezama i kada nađemo snage da ga zapravo odgledamo, a ne da pola filma kunjamo i onih par (stranih) kanala obrazovno – kulturnog sadržaja, sa HD snimcima koji jedinstveno dočaravaju prirodu koju nikada uživo neću vidjeti. Život bez tv-a?! Ne bih rekla…
“Pa dobro… šta radite?” Pitam i trudim se da zvučim ravnodušno. Ona se nasmija i dade mi jedinstven odgovor: “Sve osim što gledamo tv. Družimo se, razgovaramo, igramo sa djecom, čitamo, šetamo”. “Naravno da pogledamo ponekad film na laptopu ili tabletu”, nastavlja muška glava, veseljak, potpora i kreativac u kući, “ali da je bolje, jeste”. Opisuju svoje dane nakon radnog vremena, zajedničke aktivosti koje mi nikada ne radimo, i kako se trude da iskoriste svo to slobodno vrijeme koje imaju kako su prestali da “robuju” tv programu. U njihovom prostoru dominira porodica, ne tehnika.
Od čuđenja do zdrave zavisti u pet minuta. Odlazim do toaleta na poziv svog sina koji ima problem sa otkopčavanjem dukserice i čitam uputstvo za korištenje peškira za goste. Još jedno oduševljenje dječijom kreativnosti i roditeljskom podrškom. Oni su otišli korak dalje u tom velikom projektu dizanja porodice. Večer smo proveli bez te “kutije zabave”, osjećali smo se odlično i dobili svoje portrete kao dio aktivnosti velike djece. Posmatram ih i divim im se. Oni su pioniri nekog novog roditeljstva.
Piše: Erna Šošević