Mama Ena je primjetila da ponekad previše galami na svoju djecu, viče – na primjer, „Nakon što su istrčali na ulicu bez gledanja – vikala sam, a djeca su bila više izbezumljena nego što su razumjela zašo vičem!“. Kako reagovati u sličnim situacijama, a da dijete razumije ozbiljnost određene situacije?
Kada je sigurnost djeteta ugrožena – je li ono istrčalo na ulicu, posegnulo za otvorenim plamenom, ili ste ga zatekli na ivici bazena – vikanje, vrištanje, plač i slične reakcije su sasvim normalan (i nužan!) odgovor. Uostalom, u tom trenutku, učinit ċete sve što je moguće kako bi privukli pažnju djeteta i doveli ga na sigurno.
Nakon ovakve ili slične epizode, normalno je za dijete da plače i za vas da mu se želite izvinuti. No, istina je, vaše dijete vjerojatno plače kao odgovor na strah i paniku koju osjeti u vašem glasu, a ne zato što ste previše vikali. U ovakvim situacijama utješite dijete, možete ga zagrliti i reći nešto poput: “Znam da si uzrujana. Ali ono je bilo opasno i uplašila sam se da ćeš nastradati. Nikada to nemoj ponoviti.” Kažnjavati djecu nakon ovakvog događaja je pogrešno, jer su vjerojatno shvatili svoju grešku.
S druge strane, postoje slučajevi kada roditelj previše „galami“ – za neke redovite greške – i to najčešċe ima suprotan efekat. Ako osjećate da vam „vikanje“ prelazi u naviku, duboko udahnite prije nego što reagirate na ponašanje vašeg djeteta i zapitajte se: “Je li ovo pretjerano?” U takvim situacijama, s djetetom trebate razgovarati niskim i sigurnim glasom. Usredotočite se na ponašanje, ne na dijete. Uvijek koristite normalne konsekvence.
To znači da, ako je dijete bacilo igračku, zamolite je da je pokupi. Ako je uzela nešto od brata, zamolite je da to vrati. Ako ne želi (što je opet normalno i najčešċe :)) ostanite dosljedni . Dosljednost je ključ za postizanje dogovora sa djecom, a reagovanje nedosljedno na djetetove suze nehotice može pojačati negativno ponašanje. Uz strogost i dosljednost, dijete mora osjetiti našu ljubav, izraženu kroz poštivanje njegove ličnosti i nastojanje da mu primjerenim pristupom pomognemo usvojiti pravila ponašanja.
Mnogi roditelji svjesno, ali i nesvjesno viču na svoju djecu te na taj način svoje frustracije i druge probleme usmjeravaju prema djeci. Istraživanja su pokazala da odrasli mnogo češće viču na svoju djecu, nego što viču na druge odrasle. Sve se na kraju svodi na problem u komunikaciji. Mnogo roditelja je uvjereno da će upravo vikom i pokazivanjem koliko su ljuti, djecu naučiti kako se ponašati. Na žalost, upravo ta ljutnja može imati suprotan efekt. Djecu ćete naučiti da je jedini način za rješavanje konflikta ljutnja i vika, odnosno da je to jedini način da iskazuju svoje negativne emocije.
S druge strane, vikanje na djecu će samo rezultirati rastom njihove ljutnje. Istraživanja su pokazala da vikanje na djecu može ostaviti trajne posljedice. Naime, mnoga djeca na koju se neprestano viče mogu postati prkosna te, ne samo da neće slušati odraslu osobu, nego će se početi braniti i još više odupirati, što će odrasle dovoditi do očaja.
Istraživanja na roditeljima i djeci u dobi između 1,5 i 3 godine pokazuju da će odgojni postupci iskazivanja sile i nadmoći prije dovesti do djetetova prkošenja, dok će objašnjavanje i pregovaranje vjerovatnije dovesti do djetetova prihvaċanja roditeljevih zahtjeva.
Pedagozi smatraju da prijekor ili prodika – ne smije trajati duže od jedne minute. Mora se primijeniti odmah po učinjenoj nepodopštini i treba se odnositi samo na tu nepodopštinu. Nakon prijekora treba slijediti emotivno ohrabrenje djeteta.
Djetetu uvijek tačno recite šta je pogrešno uradilo. Npr. „Bacio si kamenje na djecu“ To preciziranje je neophodno, jer što je dijete mlađe to lakše i brže zaboravlja što smije, a što ne smije raditi, pa bi moglo i ne shvatiti zašto ga prekoravamo. Važno je ponoviti pravilo ponašanja, npr. „Rekla sam ti već da ne treba bacati kamenje.“ Ne treba nam biti teško to stalno ponavljati, jer pravila ponašanja nisu djetetu urođena, nego ih stiče učeći. Kako bi dijete bolje shvatilo našu poruku treba mu učinjeno prikazati kao nešto što je loše najprije za njega, a tek potom za druge.
Npr. „Ako nastaviš bacati kamenje na prijatelje, oni će se naljutiti i neće se htjeti više igrati s tobom.“ S 2-3 godine dijete sve promatra kroz svoje potrebe, a teško shvaća tuđe. Osim toga nije u stanju sagledati posljedice svoga postupka, pa treba ukazati na njih. Dajte djetetu uvijek alternativu za njegovo ponašanje. Npr. „Želiš se igrati s macom? Probaj joj baciti lopticu.“ (Upravo je gnjavilo mačku). Djetetu treba dati mogućnost izbora, a ne mu nešto naprosto zabraniti. Nastojimo ga uvjeriti da ne osuđujemo njega nego loše djelo koje je učinilo. I najvažnije na kraju pokažite mu da u njega imamo povjerenja. Npr. „Znam da si razumio i da slijedeći put to nećeš uraditi.“
