Sve vi koje ste prošle pakao neplodnosti, sa zebnjom i nadom nebrojeno puta isčekivale betu, isto toliko puta osjetile rušenje svijeta zamišljene trudnoće kojeg stvorimo u predugih i preteških četrnaest dana čekanja i strepnje nakon transfera, razumjet ćete moju priču. Za sve one koje još uvijek nisu obradovale dvije crtice na testu ili magična beta brojka, želim da vam i moja priča pomogne u tome da ustrajete na trnovitom putu do sreće. Dok pišem ove redove ponovo plačem, ali ovaj put je to od sreće, jer kraj mene spava naš zlatni mali dječak.
Ima šest mjeseci i šest dana. Naše malo čudo, dugo sanjano i konačno dosanjano. Kao vjerni čitalac svih foruma o neplodnosti još davno sam sebi obećala da ću našu priču podijeliti sa svima vama koji prolazite isti put. Od onog trenutka kad su mi iz laboratorija javili „vaša beta je 188“ sa priča o neplodnosti prešla sam na trudničke teme, a nakon poroda naravno na bezbrojna pitanja o njezi bebe. Sada, nakon što smo se organizovali u našem malom tročlanom domaćinstvu, došlo je vrijeme da ispunim obećanje i podijelim s vama priču o našim MPO usponima i padovima.
Odluku o klinici donijeli smo po preporuci poznanika (ovakve informacije se u svijetu neplodnosti šire brzo, čak i u sredini u kojoj je neplodnost još uvijek tabu tema) koji su nakon pet postupaka diljem bivše države, došli do poliklinike u Splitu i tamo u prvom postupku ostvarili željenu trudnoću. Prije konačne odluke obavili smo razgovore u još dvije klinike, u Zagrebu i Mariboru, nakon čega smo došli u Split. Prvi utisak nakon razgovora sa doktorom Poljakom bio je jednostavan – nigdje dalje ne trebamo ići. Prošli smo dva ICSI postupka i dva transfera zamrznutih embrija u periodu od godinu dana. Iz ove perspektive zvuči jednostavno… Injekcije Gonala, Menopura, Utrogestan, sve je to brzo postalo rutina i nije bilo teško ni bolno. Praznina nakon negativne bete svaki put bolna, preteška… Očaj poslije svakog postupka, potpuni gubitak nade, ponovno podizanje i psihička priprema za novi pokušaj, bijeg od razmišljanja o tome šta ako nikad ne uspjemo, upali smo u začarani krug MPO pacijenata…
Jedna od stvari koju mnogi MPO-veterani u očaju pokušaju je potraga za novom klinikom, koja nam možda bude „sretnija“. Nažalost, i mi smo na naš treći ICSI pošli tom „metodom“, u jednu poznatu kliniku u Beču. Ovoga puta nakon transfera nije bilo ni dobro poznatih četrnaest dana nade. Cijelo vrijeme embriotransfera sam preplakala, čekajući da mi vrate jednu morulu i jednu lošu blastocistu, za koje je doktorica rekla da “i tako imaju male šanse za uspjeh, i da je jako razočarana kvalitetom stanica koje smo dobili”. Test nije trebalo ni čekati, već nakon deset dana doživjeli smo još jedno razočarenje. Kako je uvijek „svako zlo za neko dobro“, ovo MPO-lutanje nam je dalo priliku da uporedimo tretman koji smo kao pacijenti imali u ove dvije klinike, i da shvatimo da je ova „metoda“ bila čisto trošenje dragocjenog vremena i novca.
Nakon toga najteže je bilo dočekati da prođe pauza do sljedećeg termina kad možemo ponovo krenuti u postupak. Dočekali smo i to, i kao „povratnici“ ponovo krenuli u Split. Ovaj put vjerovali smo u uspjeh. Nakon svakog prethodnog transfera odmah sam pitala doktora „kad možemo krenuti dalje, ako ovaj put ne bude uspješno…“. Ovaj put, kada me doktor htio preduhitriti uputom da se treba malo odmoriti do novog pokušaja, ako bude trebalo, ja sam rekla da ovaj put neće trebati. Ovaj put sam vjerovala u nas.
Tako je i bilo. Isti dan smo se vratili u Sarajevo. Dvanaest dana kasnije beta je bila 188. Dva dana poslije toga 366. Brojke koje pamtite čitav život… Danas ta beta ima 67 cm, 7 kg i presladak krezavi osmijeh. Naravno, svaki pregled i svako dešavanje tokom trudnoće smo ispratili zajedno sa „našim“ MPO-doktorom, kome dugujemo i ovaj krezavi osmijeh. Na prvi pogled izgleda manje bitno, ali u bolnim trenucima koje proživljavate nakon neuspješnog postupka, pacijentu je jako važna podrška MPO doktora s kojim prolazi kroz postupke. Borba svakog para za potomstvo je ujedno i borba njihovog ljekara. Tako bi barem trebalo biti. Nažalost, u našem društvu nismo naišli na takve primjere. Na sreću, put nas je doveo u kliniku u kojoj je maksimalna posvećenost osoblja pacijentu, savjet doktora dostupnog u svakom trenutku, riječ utjehe u neuspjehu, zajednička radost u uspjehu, njihov poslovni i životni moto. Uz našeg malog dječaka, dovoljno razloga da planiramo da se ponovo zaputimo u kliniku u Splitu… po novi krezavi osmijeh, ovaj put možda jedne male djevojčice…
