Samopuzdanje je slika o sebi. To je način na koji vrednujemo ono što činimo, ono što jesmo i rezultate koje postižemo. Djeca od roditelja i drugih značajnih osoba iz njihova života traže potvrdu da su voljena, važna, sposobna. Zbog toga značajnu ulogu u nastanku pozitivne slike kod djece imaju roditelji i druge odrasle osobe koje brinu o njima.
Ako mislite da vaše dijete ima nisko samopouzdanje pratite sljedeće signale. Oni mogu biti svakodnevni obrasci ponašanja vašeg djeteta, ili se pojavljivati samo povremeno u specifičnim situacijama. Kada postanu obrazac ponašanja, koji se ponavlja, potrebno je da postanete svjesni i osjetljivi na problem.
– Vaše dijete izbjegava zadatak ili izazov čak i bez pokušavaja. Ovo često signalizira strah od neuspjeha ili osjećaj bespomoćnosti.
– Odustaje ubrzo nakon početka igre ili rješavanja zadataka, ili odustaje na prvi znak frustracije.
– Vara ili laže kad vjeruje da će izgubiti igru ili uraditi nešto lošije od drugih
– Pokazuje znakove regresije, postupajući kao beba ili vrlo glupo. Ove vrste ponašanja pozivaju na zadirkivanje i nazivanje pogrdnim imenima od strane drugih mališana, čime još pogoršavaju psihičke ozljede.
– Previše kontrolira stvari, ponaša se zapovjednički i nefleksibilno, kao način skrivanja osjećaja frustracije ili nemoći.
– Traži opravdanja (“Nastavnik je glup”) ili umanjuje važnost događaja (“Ja ionako ne volim tu igru”), koristi ovu vrstu racionalizacije da postavi krivicu na druge ili vanjske sile
– Slabije ocjene u školi, ili gubi interes za uobičajene aktivnosti.
– Povlači se u sebe i ima sve manje kontakata s prijateljima.
– Pokazuje promjene raspoloženja, tuga, plač,ispadi ljutnje, frustracije, ili jednostavno tišina
– Daje samokritične komentare, kao što su: “Nikada nisam ništa u pravu”, “Niko me ne voli”, “Ja sam ružan”, “Ja sam kriv”, ili “Svi su pametniji od mene.”
– Ima poteškoća prihvatiti ili pohvale ili kritike.
– Postaju pretjerano zabrinuti ili osjetljivi na mišljenja drugih ljudi o njima.
– Izgledaju jako podložni negativnim vršnjačkim utjecajima, kao prezir za školu, bježanje s nastave, djeluju samoomalovažavajuċe, krađe, ili eksperimentiranje s cigaretama, alkoholom ili čak drogama.
– Ili su pretjerano korisni ili nikad od pomoći kod kuće.
Kako roditelji mogu pomoċi razvoj samopouzdanja kod djeteta?
– Ne propustite priliku da djetetu kažete što vam se sviđa kod njega, što je dobro učinilo i da ga volite.
Roditelji su često skloni djeci ukazivati samo na pogreške. Neka djeca nisu sigurna da ih roditelji vole samo zato što im to nikada ili dovoljno često nisu govorili. Reći djetetu da ga volimo, čak i kad je pogriješilo, ne mora značiti da prihvaćamo njegovo pogrešno ponašanje. Zagrljaj, osmijeh, pogled odobravanja i nježan dodir također su snažni izrazi ljubavi.
– Ne kritizirajte.
U ljutnji, koju je izazvalo djetetovo ponašanje, neki roditelji izgovaraju kritike na njegov račun. Zbog tih kritika dijete se osjeća nevoljeno i povrijeđeno. (“Smotan si. Ništa ne možeš učiniti kako treba.”, “Zločesta si.” ) Nikad ne kritizirajte dijete (“Ti si loš dječak.”), već njegovo ponašanje (“To što činiš je loše.”).
– Učite dijete pozitivnom govoru.
Istraživanja su pokazala da se uglavnom osjećamo onako kako se ponašamo i onako kako govorimo o sebi. Što više dijete spominje dobre stvari o samome sebi, to će više biti uvjereno u ono što govori. Zato, potičite dijete da govori pozitivno o sebi i drugima: “Mislim da mogu riješiti ovaj problem ako se potrudim.”
– Pomozite djetetu da nauči donositi odluke i rješavati probleme.
Samostalno donošenje odluka i rješavanje problema prilika je za dijete da preuzme odgovornost za svoje ponašanje. Naučit će da svi ponekad griješimo u svojim odlukama i da se greške mogu ispraviti.
I ne zaboravite: ljudski je griješiti.
– Učite dijete da si postavlja i ostvaruje ciljeve.
Vrlo je važno da su ciljevi realni s obzirom na djetetovu dob i sposobnosti. Ciljevi koji su djetetu neostvarivi vode ga razočaranju i osjećaju bespomoćnosti. Za ostvarenje ciljeva potrebno je odrediti male ciljeve-korake čije ostvarenje će dijete dovesti do konačnog cilja.
– Važno je djetetu omogućiti i poticati ga da otvoreno govori o svojim osjećajima.
– Pomozite mu da realno prihvati svoje jake strane kao i slabosti.
– Ne uspoređujte ga s braćom i sestrama.
