U nastojanju da kod djece spriječe neprihvatljivo ponašanje i podstaknu usvajanje navika, stavova i razmišljanja koja se smatraju poželjnim roditelji koriste različite metode među kojima je prisutno i verbalno i fizičko kažnjavanje.
Iako se sa sve većom dostupnošću informacija o roditeljstvu i psihološkom razvoju djece fizičko kažnjavanje polako napušta, ono je u našoj kulturi još uvijek prisutan način roditeljskog reagovanja na dječije neprihvatljivo ponašanje.
Zašto je ono štetno?
Fizičko kažnjavanje predstavlja upotrebu sile kojom se nanosi bol i bez obzira sa kojom namjerom se koristi, kao takvo predstavlja čin nasilja. Vrlo često je posljedica pražnjenja roditeljske frustracije i sem kratkotrajnog efekta zaustavljanja nepoželjnog ponašanja usljed bola i neprijatnosti, dugoročnog pozitivnog efekta nema.
S druge strane, baziranje vaspitanja na fizičkom kažnjavanju ima višestruke negativne efekte: nanošenje bola i straha kod djece stvara opreznost i nesigurnost, sputanost i pasivnost što mu otežava učenje i prilagođavanje na nove situacije. Ovakva djeca zbog intenzivnoog straha nisu u stanju da regulišu svoje emocije pa ih često ispoljavaju kroz pojačavanje neprihvatljivog ponašanja te ispoljavanje agresivnog ponašanja prema drugima. Fizičko kažnjavanje dovodi do narušenog odnosa i udaljavanja djeteta od roditelja te vrlo često izaziva prkos, inat i nezadovoljstvo.
Verbalno kažnjavanje djece je najčešći oblik kažnjavanja koji roditelji primjenjuju a da nisu ni svijesni da ima efekat kazne niti koliko ga često primjenjuju. Postupci poput vikanja, prijetnji, prekorjevanja, ruganja, podsmijavanja, grdnji i gunđanja predstavljaju verbalno kažnjavanje. Istraživanja pokazuju da više od polovine ispitanih roditelja (od 58% do 76%) verbalno kažnjava djecu bilo da viče ili povisuje glas nekoliko puta mesečno, i to majke češće od očeva (Bilić i Bilić, 2013; Delale i Pećnik, 2010; Maleš i Kušević, 2008; Matejević i Nikolić, 2012).
Verbalno kažnjavanje može da ima štetne posljedice kao i fizičko kažnjavanje: ovakva djeca postaju napeta, zastrašena, nesigurna i kasnije sklona izraženoj samokritici, te doživljaju manje vrijednosti. Roditelji koji često galame na svoju djecu, izraženo ih kritikuju, posramljuju i vrjeđaju mogu da kod djece izazovu povučenost, stidljivost, sputanost, pasivnost te stvore plodno tlo za razvoj anksioznog poremećaja i depresije u kasnijem dobu.
Šta je poželjno kao alternativa fizičkom i verbalnom kažnjavanju?
Sa djecom graditi dobar odnos od malih nogu: pružati brigu, ljubav nježnost, provoditi zajedničko vrijeme, biti zainteresovan za ono što govore, rade i što im se dešava. Pored dobrog odnosa postaviti pravila ponašanja u kući i van kuće od početka, te voditi računa da se ona poštuju.
U situacijama kad djeca imaju problem pokušati razumjeti šta im je teško, prihvatati njihova osjećanja bez osude i kritike te kad se tenzije smanje biti podrška u iznalaženju načina njegovog rješavanja. Istraživanja pokazuju da roditelji koji razmišljaju o uzrocima dječijeg ponašanja i pokušavaju da razumiju šta se dešava u glavama njihove djece, podižu sigurniju djecu, sa manje prisustva teškog ponašanja te djecu koja uspostavljaju skladnije odnose sa vršnjacima (Fonagy, P., Gergely, G., Jurist, E.L., & Target, M.,2002)
Ukoliko se radi o nekom ponašanju koje dijete treba da usvoji, insistirati na tome, nadgledati i biti podrška dok kod ne vidite da je dijete više ne treba.
Jer dobar roditelj je zahtjevan ali istovremeno i podržavajući!
Tekst pripremila:
Milijana Niškanović
Psiholog, psihoterapeut
Centar za psihoterapiju “U povjerenju” u saradnji sa školom za trudnice Radosnica realizuje projekat “Razumjevanjem do zdravog odrastanja”.
Projekat Centra za psihoterapiju “Razumjevanjem do zdravog odrastanja je prvonagrađeni projekat u izazovu Čuvari sretnog djetinjstva u okviru kampanje Sretno djetinjstvo koju provodi UNICEF BiH.
UNICEF u Bosni i Hercegovini je jedan od recipijenata EU sredstava za implementaciju projekta “Zaštita djece od nasilja i promocija socijalne inkluzije djece sa poteškoćama u razvoju u zemljama Zapadnog Balkana i Turskoj“. Cilj regionalog djelovanja je promocija poštivanja ljudskih prava i stvaranje učinkovitijih i inkluzivnijih javnih službi u vezi sa ranjivim skupinama (djeca žrtve nasilja i djeca sa poteškoćama u razvoju), putem osniživanja civilnog društva i promocijom saradnje u regiji.
