Nedavno sam na televiziji – sasvim slučajno – vidjela prilog iz jedne emisije koju inače ne pratim, ali me tema zainteresirala. Naime, bila je riječ o odgojnom sustavu koji primjenjuju Danci. Da budem preciznija, radi se o principu koji je općeprihvaćen u danskim vrtićima. U prilogu je novinarka intervjuirala odgojiteljice, a snimka je prikazivala djecu u igri.
Što se događa u danskim vrtićima?
No po čemu je baš taj prilog meni zapeo za oko? Naime, tete ili odgajateljice u vrtiću govorile su o tome kako pristupaju i odnose se prema vrtićkoj djeci koja su im povjerena. Gledam, slušam i pitam se u čemu je problem. Dok su odgojiteljice objašnjavale svoj pristup djeci, oko njih su se djeca igrala na kiši i visjela sa stabala. Obučeni u skafandere s kapama na glavi i čizmama na nogama, djeca su skakala po lokvama i trčala šumom. Nekoliko ih se odvažno popelo na najniže grane stabala. Za vrijeme njihove igre dvije odgajateljice su prepričavale riječima ono što je kamera prikazivala.
Njihov pristup odgoju se sastoji od toga da se djeca slobodno igraju te ih se time uči odgovornom ponašanju i zdravom oprezu u igri. Djeci je dopušteno nožićima rezbariti grančice, a prije toga ih se uči kako pravilno rukovati alatom. Novinarka je upitala i jednog roditelja kako bi reagirao da mu dijete, na primjer, slomi nogu tijekom igre u vrtiću. Otac je bez puno uzbuđenja odgovorio da bi odveo dijete u bolnicu i da se takve stvari jednostavno mogu dogoditi.
Jesu li Danci za nagradu ili su otkrili toplu vodu?
Ne mogu se ne složiti s ovim ocem. I cijelo vrijeme sam se pitala zašto je taj prilog o danskim vrtićima toliko zanimljiv. Jesu li Danci za Nobelovu nagradu ili su samo otkrili toplu vodu? Zatim sam se sjetila jednog poznatog stručnjaka za odgoj djece čiji se savjeti o odgoju mogu pronaći na internetu i zapravo govore o vrlo sličnoj problematici, a to je da su djeca prestala biti djeca, a roditelji su se pogubili u moru briga i strahova.
Ono što želim reći jest da oko sebe primjećujem sve više mladih roditelja koji se ili ne snalaze u svojoj ulozi ili su pokleknuli pred strahovima i ne vjeruju vlastitom roditeljskom instinktu. Tako se događa da djeca jedu kašice do treće godine živote jer se roditelji boje da se dijete ne uguši hranom. Ili dijete postane nespretno jer mu roditelji ne dopuštaju da slobodno trči da se ne bi spotaknulo i palo. Ili mu ne daju da prstićima „čeprka“ po zemlji jer bi moglo onečistiti odjeću. Ima mnoštvo ovakvih primjera, nažalost.
Međutim, ono što nam vlastiti razum govori jest da djecu treba pustiti da normalno odrastaju, a ne da ih se drži pod staklenim zvonom. Ako ih od svega čuvamo, činimo im zapravo medvjeđu uslugu. Oduzimamo im pravo na slobodnu igru, prirodan tijek fizičkog i mentalnog razvoja, razvoj samopouzdanja i svladavanja osnovnih vještina. Kasnije se čudimo što četrnaestogodišnjaci ne znaju pomesti pod jer nikad nisu držali metlu u ruci. Ovo je živa istina!
Danci znaju kako dopustiti djeci da budu djeca
Ne zagovaram nerazumno ponašanje i to da bi roditelji trebali pustiti djecu da sami lutaju ulicom ili se igraju bez nadzora, ali između toga i opsesivne kontrole ogromna je razlika. I tu su uskočili Danci s početka priče. Pronašli su model u kojem pod nadzorom odraslih osoba puštaju djecu da budu djeca. Da se penju, smoče, padnu… Uvijek kažem da nisi imao pravo djetinjstvo ako ti koljena nisu bila izgrebena.
Jesmo li svjedoci nekim novim generacijama kojima će manjkati samopouzdanja i vještina? Možemo li svojim primjerom potaknuti druge roditelje da više vjeruju svojem instinktu i prepoznaju što je djeci zaista potrebno za stasati u cjelovite osobe svjesne svojih talenata? Mislim da i Danci znaju da su otkrili toplu vodu, ali su dovoljno mudri da puste djecu da se u vodi igraju.