Zašto dvojiti kako da odgajamo djecu? Neka budu bolja od nas, svakako! Neka više vole, a manje se vode negativnim emocijama. Neka ih nije sramota da pokažu sve što umiju, a ono što ne umiju, da, za početak, isplaču. Dragi prijatelji, nije izazov odgojiti egocentrika ili monstruma, nego dijete po mjeri djeteta. Ne super-dijete, ne super-zloću, nego super-dobricu.
Mama Eda
Kod mene nikada nije bilo dvojbe, niti sam razbijala glavu, ako budem imala klince, kako ćemo ih odgajati.
Nemjerljiva je snaga negativnih događaja, koji buduće roditelje ponukaju na razmišljanje:
– Možda su moji pogriješili što su me ovakvim/ovakvom odgojili?
– Šta da sam dobio/la špicn-laktove ili bio/la bezobrazniji/a?
– Zašto se bojim?
– Zašto nisam zadovoljan/zadovoljna, iako sam nekog povrijedio/la?
Gledam ih kako rastu, moja dnevna doza dopamina, serotonina, adrenalina, sve te hemije koja stoji u moždanoj apoteci i biva razlog moje veće želje da budem bolja nego što jesam, umijem, pojmim, napajajući se besplatno, kao imela na zdravo drvo, kradući im eter oko utapkanih, malih tijela, koja se migolje na prekrivaču, stvarajući prve odbrambene mehanizme, šireći nesigurno krila, poput Džonatana Livingstona.
Neka ih, neka budu dio nas, a opet svoji.
Prije bih rekla da je veći izazov odgojiti plemenito i dobro dijete, nego ga pretvoriti u goropadnika.
Ne hrabri dijete glupim, ne podstiči dijete da jedino misli da je lijepo i da mu više ništa ne treba! Trebaju mu upravo ta krila, nevidljiva, koja ne vidiš da izrastaju u njegovoj mašti, baš na leđima, između lopatica, široka, prozirna, nejaka, a opet spremna za let. Poguraj ga da poleti, pa neka i padne, ali svaki dan napravi da vam bude izazov, bajka! Pronađi magičnu prašinu Palčice i prstohvat prospi po tom čudu koje se rodilo i spremno da izađe iz gnijezda. Uvedi ga u svijet mašte, ako sam/a ne umiješ, onda dopusti po prvi put da ti mašta radi.
Zagrli me, jer mi treba!
Upitaj svakog za neki savjet, ali ne pretjeruj. Dva oka u glavi nisu ista, tako i naša dva djeteta su planete za sebe. Savjeti od ljudi su često dobronamjerni, ali ne uvijek primjenjivi na našoj djeci. Rečeno nam je da ih pustimo da plaču dok se ne iscrpe, ja to ne mogu! Zagrlim ih, nekad onako kao hobotnica, izigravajući da nas u narednom momentu čeka kataklizma većih razmjera. Međutim, čim vidim da gube interes i gledaju da se dohvate igračke ili nečeg zabavnijeg od mene, pravim se kao da se ništa nije ni desilo. Ne treba ih vezivati da ste vi jedina, uz to, živeća igračka, koja im je na dohvat ruke.
Dijete nije zamorac!
Odvoji vrijeme za dijete/djecu. Pišući ovih par redova, pravila sam prekide po par dana. Razlog je jednostavan, dijete treba roditelja i roditelj treba da izvoji vrijeme da bude tu za dijete!
Čitajući studije o odgajanju djece, pročitah priču o „bogatom i siromašnom laboratorijskom zamorcu“. Jedan je bio zatvoren u kavez, gdje su ga samo hranili, dok je drugi imao kraljevski tretman, opremljen kavez, gdje bi mogao da trči i igra se sa stotinu nekih čudesa. Mjerenjem mozga dva zamorca, ustanovilo se da je bogatijem zamorcu teži mozak od mozga siromaha. U životu se, najčešće, zamorac slabijeg statusa trudi da nešto postigne, sa ili bez roditeljskom asistencijom i pažnjom. Vrijeme posvećeno djeci je vrijednije od desetine igračaka za razvijanje motorike i mašte, zato, nemoje da vas pita budućnost, gdje ste danas bili za vaše dijete.
Bez straha
Strah može biti podsticajan da radimo nevjerovatne stvari, naravno, misleći na pozitivne. Moj najveći strah je bio da neću znati ništa s bebama, a evo nas sedmi mjesec, sretni, nasmijani, a i umorni. Bez straha treba pristupiti svemu, bebe ništa ne znaju, one su te koje se boje, koje sve kontroliraju plačem ili osmjehom. Bez straha sa dohranom, sa guranjem kolica, sa glasnim urlanjem, dok ih smirujete tokom šetnje. One su stvorovi sa prostim funkcijama, gladan, žedan, pospan, razdragan… Sve dok udarate u prave dugmiće, Vi ste gospodar igre. Naravno, uvijek postoje elementi iznenađenja, bebe rastu i srećom prerastaju nivoe igrice. Budite sretni kad se to desi!
Kako sa strancima?
Prvi par mjeseci smo se ubijali od pretjerane higijene. Za bebe mora da je sve super-sterilno! U neko vrijeme sam se ponašala kao da sam hirurg, nedostajala mi je kuta i s rukama podignutim u zraku, suprug koji će se uvijek naći da mi asistira sa flašicama, pelenama i sličnim čudesima. Međutim, vremenom je taj odnos popustio. Što smo više vani, češće nam ljudi prilaze. Djeca radoznalo djeci pipaju golišave nožice, a nerjetko drugi roditelji, babe, dede i ostali oduševljeni prolaznici ih poljube u nogu, ruku ili pomiluju lice. Nismo ih, još, panično brisali asepsol maramicama ili trčali kući da ih izribamo. Uradili smo nešto suprotno, pustili smo ih da razviju osjećaj za druge, da ako ih poljube ili pomiluju, da će za nagradu dobiti osmjeh naših beba. Pustili smo i naše bebe da uče da i drugi ljudi vole, a da to nisu samo njihovi roditelji.
