okomNIKAD nije bilo tako lako probuditi tinejdžera ujutro. No nešto se upravo događa iza mnogih zatvorenih vrata u sobama naše djece. Tokom proljeća i ljeta, roditelji starije djece bili su zabrinuti zbog buntovnih zabava koje su prkosile lockdownu. U mračnim razdobljima januara sve se više strahuje zbog tinejdžera koji dane provode zamotani u poplune, odbijajući pratiti online nastavu i mentalno se isključujući od okoline.
Nedopuštene tinejdžerske zabave, naravno, predstavljale su zdravstveni rizik. Ali tužna, povučena i bijesna djeca koja se ne žele suočiti s još jednim danom lockdowna predstavljaju sasvim novu medicinsku krizu u nastajanju, za The Guardian piše Gaby Hinsliff.
Ove sedmice je dječja pravobraniteljica u Engleskoj, Anne Longfield, upozorila da službe za mentalno zdravlje mladih ne uspijevaju zadovoljiti potražnju tokom pandemije.
Prošli vikend je koalicija stručnjaka za dječje zdravlje u pismu Observeru upozorila, da je dobrobit djece postala nacionalno hitno stanje. No ovi klinički pojmovi ne mogu odraziti kakav je osjećaj imati nekoć vedro i opušteno dijete koje se iznenada ne želi ni obući ili oprati, a kamoli satima pratiti lekcije na Zoomu, te koje je suočeno sa sve većom listom čekanja na savjetovanje.
“Djeca se urušavaju pred našim očima”
Fiona Forbes iz aktivističke skupine September for Schools koja zagovara da se u pandemiji prednost pruži obrazovanju, kaže kako su e-mailovi koje prima od roditelja sve očajniji i strašniji.
“U ljeto se radilo o balansiranju između posla i nadzora nad malom djecom. Sad svakodnevno pristižu priče o djeci koja se, kako je jedna mama rekla, urušavaju pred našim očima. Ne mogu jesti, ne mogu spavati, stalno su u pidžamama”, rekla je Fiona Forbes.
Za razliku od mališana koji jure uokolo za vrijeme konferencijskih poziva na Zoomu, žalosni 13-godišnjaci koji se vuku po kući, zato što ne mogu spavati nisu nikakve simpatične anegdote. Kad pitate roditelje kako se njihova djeca snalaze, poruke samo stižu, ističe Hinsliff.
“Ostaje budan do kasno u noć, igrajući se online s prijateljima, ljutit i tužan”
Michael, čiji je 12-godišnjak dobio opsesivno-kompulzivni poremećaj nakon prvog lockdowna, smatra da su neadekvatno završavanje osnovne škole te čežnja za prijateljima i sportom imali utjecaja na poteškoće njegova sina. Sarah ima tri sina, od kojih je najstariji na prvoj godini studija i frustriran je što ne može na nastavu, a najmlađi je upravo započeo srednju školu i sve slabije uči. Ali tu je i treći sin srednjoškolac, zbog kojeg je najviše zabrinuta. Ostaje budan do kasno u noć igrajući se online s prijateljima, ljutit i tužan.
“Počeo je bjesnjeti protiv cijelog svijeta. Njemu više ništa nema smisla. Nedostaju mu učitelji i prijatelji. Prvi put otkako se pojavio covid-19 postala sam zabrinuta za mentalno stanje svoje djece”, kaže Sarah.
I ona i njen suprug rade u obrazovnom sektoru i ako oni nisu u stanju pomoći svojoj djeci, kako je tek obiteljima u težim okolnostima. “Ubija me svakodnevna pomisao na djecu koju poznajem i koju moj suprug poznaje i koja prolaze kroz strašna iskustva”, rekla je Sarah.
U međuvremenu je život roditelja djece s posebnim potrebama postao dvostruko teži. Jane je majka autističnih 17-godišnjaka i 13-godišnjaka i zabrinuta je da će godine mukotrpnog rada nestati: “Mentalno zdravlje mladih ljudi je hitna situacija na nacionalnoj razini”.
Tri četvrtine djece sada je više demotivirano ili nezainteresirano
Stanje u obrazovnom sektoru srećom se ponešto popravilo nakon posljednjeg lockdowna jer su mnoge državne i privatne škole omogućile cjelovitu online nastavu, barem onim sretnicima koji imaju prijenosna računala. No zabrinutost zbog emocionalnih posljedica višemjesečne izolacije porasla je nakon drugog lockdowna, a pojavila su se i pitanja o učincima online nastave.
U najgorem slučaju, ravnatelji se plaše da će stariji tinejdžeri napustiti školu. Trenutačno je škola samo gnjavaža, bez ikakvih zabavnih komponenti. Udruga Mumsnet provela je anketu koja pokazuje da roditelji smatraju kako je tri četvrtine njihove djece sada više demotivirano ili nezainteresirano.
Jill je majka nekoć vedre 8-godišnje kćeri koja sada svakog jutra sa strepnjom prilazi računalu. Počela se bojati online zadataka, učitelji nisu uvijek dostupni za pomoć, pa njena kći plače nad zadacima koje ne može svladati. Lucy ima 15-godišnju kći koja je sljedeće školske godine trebala krenuti u srednju školu, ali je sve više zabrinuta zato što ne zna kad će ili kako će njen rad biti ocijenjen u novim okolnostima.
“Moja kći mi je rekla da osjeća strašan pritisak zato što bi sve moglo utjecati na ocjenu”, rekla je jedna majka koja se brine da će njena 13-godišnjakinja postati tužna i povučena.
Najteže je djeci čiji roditelji imaju problema
Za starije tinejdžere, koji su biološki skloniji neovisnosti, boravak u kući s roditeljima posebna je vrsta mučenja. Zato se posvećuju igrama ili TikToku, gdje su i njihovi prijatelji. No kao što svaka odrasla osoba zna, pretjerano korištenje društvenih mreža nosi rizik od ubrzane silazne spirale.
Treba reći i to da će dosta djece kroz sve ovo proći pateći samo od dosade. Za one vrlo sramežljive ili djecu koja se muče u konvencionalnim školama ili su maltretirana, ostanak kod kuće može čak biti i pozitivno olakšanje. A budući da je pubertet burno razdoblje, neki od ovih tinejdžera možda bi imali problema i bez lockdowna.
No istraživanje o mentalnom zdravlju djece i mladih koje je prošle godine proveo britanski zdravstveni sustav otkrio je da se učestalost “vjerojatnih problema s mentalnim zdravljem” kod engleske djece od 5 do 16 godina povećala s 11 posto 2017. na 16 posto u julu 2020. godine. Četvrtina djece i mladih patila je od poremećaja spavanja, a 10 posto često se ili uvijek osjeća usamljeno. Najveći rizik imala su djeca roditelja koji imaju financijskih ili drugih problema.
Porasle posjete službama za dječje mentalno zdravlje
Posjete službama za dječje mentalno zdravlje bile su u padu tijekom prvog lockdowna u Engleskoj, kad su škole bile zatvorene. Ali porasle su tokom jeseni, kad su učitelji ponovno mogli stupiti u kontakt s djecom za koju su najviše bili zabrinuti.
Ovosedmična najava da bi škole u Engleskoj mogle ponovno biti otvorene 8. marta nudi određeno olakšanje. No gotovo svi roditelji s kojima je Hinsliff razgovarala naglasili su da ne podržavaju otvaranje škola prije nego što to bude epidemiološki sigurno. Ono što su željeli bilo je da se čuje i njihov glas i da im se pomogne.
Kako to najbolje učiniti? Longfield želi da ministri ubrzaju povratak u normalu, tako što će djeca dijelom pohađati nastavu u školama, a dijelom online. Omogućavanje dječjeg sporta kad to bude sigurno moglo bi nekim tinejdžerima pružiti neophodan ventil, a neki već potiho otvaraju svoja vrata tinejdžerima kako bi se olakšale njihove mentalne poteškoće.
Međutim, prije svega treba se pripremiti za posljedice ove pandemije, proširiti kapacitete za usluge mentalnog zdravlja i to dovoljno brzo kako bi se nacija s time mogla nositi kad ljudi jednom izađu iz izolacije. Kao što je rekla Jane: “Moramo planirati vrijeme kad ljudi počnu izlaziti iz tame, ali shvatit ćemo da mnogo mladih ljudi i dalje ima problema”.
