Sa početkom nove školske godine većina roditelja počinje razmišljati o nekim aktivnostima za djecu koje će ih zaokupiti u dugim zimskim mjesecima. Neke mame i tate grozničavo isčitavaju porodične forume, drugi ispituju prijateljice i dovijaju se na sve načine kako bi prikupili informacije o tome šta je to najadekvatnije za njihovo dijete. Tražeći aktivnosti koje je moja juniorka izabrala za ovu godinu, sjetila sam se svog djetinstva, toliko drugačijeg od njenog.
Djeca su se promijenila u zadnjih dvadesetak godina, što je i normalno. Zahvaljujući napretku tehnike i tehnologije svi brže živimo, računar i internet je dostupan i najmlađima. S jedne strane meni je drago što moja četverogodišnjakinja zna sama pronaći crtani, što sama uči engleski online, što sama pređe sve nivoe igrice koju ja ne bih mogla preći ni za milion godina, ali sa druge strane već godinama broj djece koja se igraju u naseljima je sve manji. Parkovi su još uvijek puni najmlađih pačića, ali djecu preko sedam, osam godina teško je više vidjeti vani. Pitam se gdje su ta djeca, na nekim vanškolskim aktivnostima, sekcijama ili kod kuće ispred računara, udubljeni u virtualni svijet, propuštaju djetinstvo?
Mi nismo imali internet, moderne video igrice, ni mobitele. Imali smo sekcije u školi, rekreativne sportove i igru vani. Sjeća li se više iko limuna i narandže, zaleđenog čiče, eberečke ebertute, care care gospodare, ċorave bake, školice? Kad su se djevojčice prestale igrati gume, a dječaci klikera? Gdje su i kada nestale te zajedničke igre u kojima su učestvovala sva djeca iz ulice bez obzira na uzrast?
Mi nismo imali radionice da nas uče timskom radu, nenasilnoj komunikaciji i genderu, nismo imali „energizere“, ali smo imali igre koju su nas upravo učile svemu nabrojanom. Slobodno vrijeme smo provodili zajedno, stariji su pazili mlađe, igre su se učile u hodu, međusobno smo se uvažavali, čak su se i svađe i tuče pravedno i fer završavale. Mi nismo imali 3D sličice, ali smo imali one obične sa kojima smo satima igrali duplih, bacanja i ostalog što smo smišljali u hodu i nisu ih razmjenjivale naše mame preko FB-a i foruma, nego mi sami. U igri „prodavnice“ nismo imali plastično voće, povrće i kokoši. Skupljali smo biljke koje liče na hranu, kamenje nam je bilo novac i već tada smo znali koja biljka je jestiva, koja zaustavlja krvarenje, a od čijeg mirisa nas može zaboljeti glava.
Učili smo spontano, jedni od drugih, bili smo maštoviti i kreativni, od ničega smo pravili nešto i sa onim dostupnim se uspjevali sjajno zabaviti.
Došlo je novo vrijeme, mi smo drugačiji u odnosu na naše roditelje, naša djeca su drugačija od nas i smatram da je dobro što moja djevojčica ide na balet, engleski, radionice, zna koristiti računar i ima mnogo bolje igračke od mojih, ali bih voljela da barem jednom proba limuna i narandže, zaleđenog čiče, matematike sa gumom ili da umjesto plastične hrane u igri prodavačica i „kupovačica“ pronađe list koji liči na ribu…
by Lilith
Stavovi izneseni u autorskim kolumnama i komentarima, ne moraju odražavati stavove redakcije portala.