fbpx

IPD škola Integralne tjelesne psihoterapije

0

IPD Centar je posvećen radu na cjelovitom emocionalnom, psihološkom i duhovnom sazrijevanju čovjeka uvažavajući jedinstvo uma i cjelokupnog organizma (tijela) kao i edukaciji psihoterapeuta ITP-a, stručnih osoba i svih koji žele unaprijediti i razumjeti sebe i druge.

Naš rad je posvećen daljnjem emocionalnom, psihološkom i duhovnom sazrijevanju čovjeka što se danas naziva osobni razvoj kao i edukaciji novih generacija psihoterapeuta ITP-a, doedukaciji i osnaživanju stručnih osoba, osvještavanju roditelja o važnosti ranog razvoja i informiranju društva o suvremenim spoznajama koje mijenjaju paradigmu u razumijevanju čovjeka i preduvjeta sretnog i ispunjenog života.

Tomislav Kuljiš

Osnivač IPD Centra i Integralne tjelesne psihoterapije, autor programa i terapeut

„Osjećam neizmjernu zahvalnost što sam među sretnicima koji se bave onim što vole i što ih silno ispunjava, tako da mi se čini kao da u biti ne ”radim” i nemam ”posao”, nego neprestano stvaram i družim se stvarnim ljudima koji su mi jako dragi. Duboko u sebi osjećam da se u ovoj fazi života trebam baviti baš time što radim i prožima me snažan osjećaj smislenosti i svrhovitosti.“

INTERVJU

Razgovor vodila: Lana Stanišić

GUGU.BA:

Evo ja bih krenula od citata Junga “sve što god da ne valja u svijetu, je u meni”. U principu jedna ovakva tvrdnja nas stavlja upravo u  poziciju subjekta, kao onoga koji može da mijenja, da kreira.

Koliko je bitno osvijestiti odgovornost za sopstvene životne izbore i iskustva i prebaciti taj fokus na sebe kao aktera, kao nekoga, ko je aktivan a ne pasivan?

TOMISLAV:

Odlična konstatacija. Svjestan sam da je ovo rečenica koja ljude u principu jako iznervira na početku, nekad je i mene sjećam se. U osnovi je to good News, odnosno dobra vijest, jer  znači, da mijenjanjem sebe i mijenjanjem svoje percepcije i reakcije na ono što percipiramo, možemo učiniti da nam je ljepše u životu i bolje u svijetu takav kakav jeste, jer njega nije lako mijenjati.

Puno je lakše ustvari učiniti nešto na unutra i promijeniti svoj doživljaj, a opet ono što je Jung htio reći je, ima druga njegova rečenica, da nerazriješene priče iz ranog perioda, nam se cijeli život uprizoruju kao događaji, a mi ih nazivamo kao loša sreća, loša sudbina i slično, a ustvari se radi o nerazriješenim temama iz ranog perioda.

Tako, kad ove dvije njegove rečenice vidimo, onda postaje jasno što mi to radimo kao IPD centar, kao Centar prirodno roditeljstvo svih ovih godina i zašto je ovo što ste rekli bitno – otvoriti temu sebe, naravno oni koji to mogu.

Svjestan sam, da je za mnoge ljude to previše i nije realno očekivati da će većina populacije biti spremna, kako ja kažem okrenut lampu na unutra i propitati malo kako sam ja, gdje sam ja u sebi, kako ja funkcioniram, zašto tako funkcioniram, da li bi mogao bolje funkcionirati.

Nekako, uglavnom još uvijek u društvu prosječan pojedinac preferira ostat ću takav kakav jesam, neću se mijenjati, svijet je kriv, drugi su loši, žena je kriva, muž je kriv, dijete je krivo, ali ja sam ok. To je realnost u koju smo uronjeni.

GUGU.BA:

Evo upravo kad pominjete  krivicu, ta neka uloga žrtve nam je linija manjeg otpora i nešto što je simptomatično malo i za našu regiju. Kakav je taj početni korak da se iz sfere ega, koja često ne dozvoljava konstruktivnu kritiku samog sebe, pređe u fazu te više svijesti? Da li taj korak treba biti uz nekoga ko savjetuje sa strane, pošto je vjerovatno teško u toj fazi svijesti, gdje ego dominira, uopšte shvatiti da taj problem negdje počiva u nama?

TOMISLAV:

Osobno što vjerujem ili vidim iz prakse, postoji kod dijela ljudi trenutak kad nešto sazrije u njima, kad se update-a sofware, kao što na našim pametnim telefonima imamo. Malo, malo pa moramo update software. Tako postoji teorijsko obrazloženje, postoji konces spiralne dinamike svijesti, koji ustvari ukazuje na to da i mi imamo software u sebi.

U nekom trenutku se update-amo i pređemo na novu verziju koja omogućava otvaranje ovog pitanja o sebi, postavljanje, otvaranje teme introspekcije, preispitivanja samog sebe i to se događa ljudima, da kažem, samo od sebe.

Može biti facilitirano, podržano, uticajem okoline, ali vidim isto tako da, koliko god bio snažan uticaj okoline, kod nekih neće se ništa desiti, neće biti pomaka. Mogu kroz svoje iskustvo posvjedočiti, sjećam se sebe iz perioda, kad sve ovo što danas govorim i ne bi imalo smisla i ništa ne bih shvatao i bilo bi mi bezveze. Imao bih vrlo negativan stav prema tome i nisam bio receptiva. A onda se nešto desi, promijeni se čovjek, i jednostavno sve dobije drugačiju konotaciju, drugi smisao.

To gledam isto na ljudima. Bude situacija da jedan od supružnika krene sa osobnim razvojem, radom na sebi, kroz naše programe, drugi je u revoltu, otporu, preziru, negativnom naboju, da bi za godinu, dvije, odjednom se nešto desilo i sad i on počinje, ili ona i ustvari mu je super i čudi se zašto je bio uopće toliko ljut ili negativan na cijelu ideju, kad mu je sad to tako dobro.

Ono što vidim, neka transformacija se desi u ljudima i postajemo receptivni za to. Može se isto tako vidjeti da postoje regije, države, područja gdje je veći broj ljudi otvoren ili veći broj ljudi zatvoren za ovakav način promišljanja o životu, o čovjeku.

Također, mogu vidjeti, kroz ovih 12 godina, kako mi djelujemo kao Centar u regiji, kako se stvari mijenjaju, kako nešto što je bilo prije vrlo teško zamisliti, promovirati ili govoriti o tome, danas polako već postaje „normalna“ tema. Ide ka tome da će kroz neko vrijeme postati mainstream. Proći će još, ali na putu smo ka tome.

GUGU.BA:

Neka evolucija svijesti?

TOMISLAV:

Da.

GUGU.BA:

Pomenuli ste ITP za one koji ne znaju to je skraćenica od integralna tjelesna psihoterapija, koja u samom nazivu nosi spoj tjelesnog, psihološkog, materijalnog, spiritualnog, dualizam u svakom slučaju. Kako djeluje i koliko je ustvari važan taj holistički pristup i da se čovjek tretira kao cjelina, sa tim neizostavnim segmentima?

TOMISLAV:

Pa ljudima je općenito nepoznat ili nedovoljno poznat pojam psihoterapija. Mi još uvijek brkamo psihologa, psihijatra i psihoterapeuta, pa nije baš jasno, ko tu šta radi.

Tu tek treba složiti šta je zadatak ili uloga psihoterapeuta u životu, ali između ostalog bih naglasio, psihoterapija je namjenjena u praksi najviše zdravim normalnim ljudima koji jednostavno žele da im životu bude bolje i i traže način kako konkretnije raditi na sebi.

Naravno, psihoterapija pomaže i kod težih problematika koje već spadaju u područje psihijatrije i recimo suradnja psihijatrije i  psihoterapije, je nešto što tada može jako pomoći ljudima. Pojam tjelesna je opet malo možda noviji ili zbunjujući za ljude, ali rekao bih tjelesna psihoterapija je jedan od pravaca, kojih ima jako puno. Vrlo su različiti psihoterapijski koncepti i vrlo često se i ne slažu ili rade na drugačijim principima i to je ok.

Tjelesna psihoterapija je orijentirana na sagledavanje, ne samo psihe čovjeka u smislu da se bavimo samo psihološkim aspektom, koji je neizostavan, ipak je psihoterapija, nego pri tome sagledavamo cjelokupni organizam ljudskog bića.

Jer u osnovi, nesvjesno kao pojam, mi doživljavamo kao software, ali u osnovi, nesvjesno je integriranost software-a i hardware-a, odnosno ne može ništa biti, da se događa u nesvjesnom, a da pri tome organizam ne reagira. Ili mogu reći i u svjesnom, samo razdvajam svjesno od nesvjesnog, jer dio koji spada u područje svjesnog ega bi mi lako riješili. Dogovorili se sami sa sobom, odlučili da nećemo biti ljuti, ljubomorni, zaljubljeni, nesretni i sve bi bilo ok. Kad bi mi to mogli odlučiti. Ali to ne spada u domenu svjesnog, zato je bitno da uronimo u tematiku nesvjesnog.

Nesvjesno je integrirano sa tijelom, jer sve što se događa u nama, se automatski događa u cjelokupnom organizmu, odnosno i počinje u organizmu, a onda se manifestira na nivou emocija, pa onda uma pa onda biheviranog ponašanja.

Tako da tjelesna psihoterapija je orijentirana na cjelokupni organizam čovjeka, na ono što se događa u nama kad ulazimo u bilo kakva stanja, emocionalne ili interpersonalne odnose, koji aktiviraju nešto u nama.

I onda ljudi uvijek govore, ovdje me pritislo, ovdje me steglo, ovdje me zavrnulo, ovdje se osjećao stisnuto, osjećam se opušteno. Mi ustvari imamo pregršt opisa kolokvijalnih, narodskih izraza za opisivanje raznoraznih stanja u tijelu, koja su povezana sa određenim psihološkim stanjima odnosno emocionalnim stanjima.

U biti emocionalno stanje je ustvari tjelesno stanje, mi emocije doživljavamo opet kao nešto što je psihološko, ali u biti psiha je nešto što percipira emocije kao tjelesno stanje.

Postoji razlika između osjećaja i emocija. Emocija je tjelesno stanje, dakle neurofiziološka pojava u organizmu. Postoje molekule emocija ligandi koji kolaju u našem tijelu, koji se vezuju na receptore na stanicama. Postoji neurologija emocija, dakle to su tjelesne promjene u nama. Ali kada psiha postane svjesna emocije, onda mi govorimo o osjećaju.

Dakle ljudi mogu imati i bijes i ljutnju i strah i tugu u sebi, a da uopće nisu svjesni toga. Znači imaju emociju straha, zavrnulo me tu, osjećam pritisak ovdje, lumbalni dio me je odjednom ukliještio, boli me, a ustvari nemaju osjećaj strah. Dok neko može imati imati i osjećaj straha. Kroz ovo sam htio objasniti taj organizmički dio na kojem se tjelesna psihoterapija bazira, odnosno fokusira u radu. Gledam to kao jedno. Um i tijelo su jedan entitet koji je neraskidivi.

Pojam integralna podrazumijeva da u svom načinu promišljanja i teorijskom konceptu ustvari objedinjavamo različite koncepte i krećemo od stanovišta da su svi koncepti, sve teorije, sve epistemologije na svoj način u pravu i svaka nosi jedan veliki dio istine.

Ne preferiramo se vezati za jedno, neki tip učenja po kojem onda samo vozimo i samo se držimo njega, nego nastojimo sagledati što različiti koncepti ustvari doprinose, o čemu govore i na koji način ih možemo povezati, integrirati i stvoriti zajednički vokabular, gdje se najčešće epistemologije ne razumiju, razlikuju, a vrlo često govore o istim stvarima i slažu se, ali koriste drugačije riječi, pa se međusobno ne shvataju.

Tako da taj integralni pristup je nešto što je, evo Vi ste rekli pojam holistički i odgovara tome, ali nekako je ta riječ dosta izlizana u našem društvu. Tako da je baš ne stavljamo u prvi plan. Ali integralno sagledavanje, viđenje čovjeka i pristup čovjeku je ustvari ono što odlikuje integralnu  tjelesnu psihoterapiju.

Komentari

Share.
bahçeşehir escort beylikdüzü escort bursa escort numara 1xbet casino siteleri betpas bahis siteleri shell shockers bloons tower defense 5 unblocked Yerden Isıtma Sistemleri