Odavno se borim sa tvrdoglavošću svoga sina. Da situacija bude zanimljivija, dobijemo još jedno takvo stvorenje u ženskom izdanju. Sada, u duetu se nadmudruju sa mnom i sa svojim tatom, čupaju i trgaju zadnji tračak strpljenja i smirenosti i u većini slučajeva dovedu nas do ludila. Svakodnevno. Slušajući iskustva ljudi oko nas i genetsku analizu naših roditelja koji naučno upoređuju i daju stručno mišljenje o ponašanju naše djece i nas u tim godinama, počeli smo se miriti sa činjenicom da “pametniji popušta” i da će nam “zdrav razum” trebati za njihove kasnije “kritičnije” godine.
Okupirani dolaskom drugog djeteta, i brigom onih oko nas da ovaj stariji ne osjeti ljubomoru, zapostavljanje i manjak roditeljske ljubavi, slušali smo savjete i popustili disciplinski kaiš. Uz svu tu novu slobodu, neprimjetno je to slatko čudovište velikih smeđih očiju počelo da provodi teror nad vlastitim roditeljima. Neće da jede, neće da spava, neće da pere zube, neće da se kupa, neće da se obuče, neće u vrtić. Drama svaki dan. Što više pokušavamo da razgovaramo sa njim o problemu, stvar postaje samo gora i intenzitet tvrdoglavosti raste. Jednostavno ništa nije pomagalo i ta negativna atmosfera se počela odražavati na cjelokupan porodični život. Do jednog dana.
Zima je i pokoja pahulja prolijeće. Djevojčica sa nepuna 3 mjeseca razgleda poredane igračke dok se dječak i ja igramo sa kockicama. Hoće da pravimo kuću, a uporno slaže jednu kocku na drugu, bez mogućnosti da se ta građevina ikada nazove kućom, ali puštam, jer na sugestiju ne reaguje.
“Neću više da se igram, dosadno je ovo”.
“Pa čega hoćes da se igraš?” Upitam smireno, iako je ova zanimacija trajala nepunih osam minuta i mislim da mu trenutno ništa neće zaokupirati pažnju.
“Moram u WC”.
Čekajući njega da se vrati, beba se oglasi poznatim tonalitetom tražeći svoj obrok. Namještajući se u najboji položaj za obavljanje našeg rituala, trznu me buka lupanja vrata.
“Molim te, ne lupaj vratima!” doviknem već iznervirana, jer znam da je to urađeno namjerno. Nisam ni završila rečenicu, ista radnja se ponovi samo glasnije i jače. Boreći se sama sa sobom da ne popustim nagonu, odem do njega i napravim ni sama ne znam šta, ponovim istu rečenicu. Kao odgovor na moju molbu uslijedio je udar vrata tako jak da je oborio sliku u hodniku i zatresao sve plafonjere u stanu.
Vrelina koja me je zahvatila u tom momentu iz peta mi se širila tijelom i stala u obrazima. Oči su mi se napunile suzama i počela sam nekontrolisamo da jecam. Pogledam bebu u naručju i vidim crvene tačkice na bijeloj dekici kako se nižu i dolaze iz pravca moje glave. Krv iz nosa. Sve u 10 sekundi. Moja reakcija nije čisto rezultat njegovog ponašanja, nego moje nemoći kao roditelja da utičem na njega sad kada ima tri i po. Šta ću raditi kada bude imao petnaest i po?
Lupanje vratima je prestalo i ugledam zbunjenog tvdoglavca kako me gleda. Nisam prestala plakati. Ni zbog sebe, ni zbog njega. Sjeo je pored mojih nogu i u tišini se igrao sa “dosadnim” kockicama. Kada je beba obavila svoje, otišla sam da se umijem dok me je on u stopu pratio. Ništa me nije pitao, ali je tu noć svom tati tiho pričao šta je bilo i otišao u krevet bez suza i ubjeđivanja.
Iako je od tog dana prošlo skoro dvije godine, naš dječak je i dalje tvrdoglavo dijete, ali sa mjerom. Želimo da ima stav, ali i da zna kada i kome treba popustiti. Nikada me više nije vidio da plačem. Nisam morala.
TEKST/FOTO: Erna Šošević
