EDUS – „Edukacija za sve“ je udruženje koje se više od četiri godine bavi unapređenjem obrazovanja i podrške za djecu sa i bez poteškoća u razvoju, uvođenjem napredne naučne metodologije, te obukom stručnjaka i roditelja. Kako veliki broj djece s kojim Udruženje EDUS – „Edukacija za sve“ radi ima poremećaj autističnog spektra, i ove godine, EDUS obilježava 2. april – Svjetski dan autizma. Datum je određen Rezolucijom UN-a iz 2007., kao prilika da se javnost informiše o autizmu, te potrebama i sposobnostima ljudi koji imaju ovaj poremećaj. Tim povodom, EDUS organizira konferenciju za medije u srijedu, 1. aprila 2015. godine, u 11:00 sati, u prostorijama Cinema City u Sarajevu.
Jedna od najčešćih fraza koja se koristi kad se govori o ovoj djeci je „potreba za njihovim uključivanjem u društvo“, koja pažnju ograničava na mogućnosti i dobrobit djece. EDUS svojim kampanjama želi da ukaže i na drugi način gledanja na isti problem, a to je da društvo, otvaranjem i podrškom ovoj djeci dobiva i mnogo više od njih samih: osim značajnih pojedinačnih talenata, iskrenost, toplina i originalan pogled na svijet samo su neki od njihovih kvaliteta koje donose društvu.
Vodeća svjetska organizacija koja se bavi proučavanjem autizma i zagovaranjem prava osoba s autizmom, Autism Speaks, odredila je EDUS za ambasadora BiH za svoju svjetsku akciju pod nazivom “Light it up blue”, kojom se svakog 2. aprila pruža simbolična podrška i skreće pažnja javnosti, te ukazuje na svjesnost o potrebama osoba s autizmom time što se prepoznatljivi objekti, kao i ulice i domovi u gradovima širom svijeta osvjetljavaju plavim svjetlom, nosi se plava odjeća, šalovi, vrpce, itd. Ove godine, već treće zaredom u kojoj EDUS sprovodi ovu akciju, plavim svjetlom biće osvjetljeni Vijećnica, Narodno pozorište, Pošta, Akademija likovnih umjetnosti i nekoliko mostova na ovom potezu. Medije pozivamo da proprate, a javnost da se pridruže ovoj akciji time što će taj dan nositi plavu odjeću ili plave vrpce, saopštili su iz EDUS-a.
Ponosna majka posebnog dječaka
Melina Mehić majka je dvoipogodišnjeg Kana i jednogodišnje Alene. Prva godina Kanovog života prošla je u uobičajenim roditeljskim brigama. No, kad je jednog dana “krenuo pod automobil, potpuno nesvjestan opasnosti”, gospođi Mehić bilo je jasno da se nešto ozbiljno dešava s njenim dječakom. “Ja sam vikala: ‘Kan, dođi! Kan, pazi! Dođi mami!’ Ali reakcija je izostala.” Tad su potražili pomoć i, premda se dijagnoze iz autističnog spektra ne postavljaju prije navršene treće godine, saznali za EDUS. Ovdje se dalo nagovijestiti da će dječaku vjerovatno biti dijagnosticiran poremećaj iz spektra autizma.
Gospođa Mehić govori o svojim prvim emocijama: “Svakoj majci, svakom roditelju pa i svakoj porodici teško je prihvatiti da s njegovim djetetom nešto stvarno nije kako treba. To je cjelokupan proces u kojem vidite da vaše dijete odstupa od očekivanog. Možda ne govori dovoljan broj riječi ili ne govori nikako. Ne komunicira s vama, ne komunicira s drugom djecom. Iskreno, mislim da je dužnost roditelja da prvi primijete te znakove.” Kako kaže, ukoliko se prije prihvate činjenice, utoliko će se prije krenuti u borbu i utoliko prije će se pomoći djetetu. Kad roditelji, nane, djedovi, tetke, kad svi prihvate nastali problem, tad nastupa veliki napredak djeteta, ali i porodice.
Svako od nas zasebna je priča, s manje ili više prikrivenim ili razotkrivenim potencijalima i nedostacima. Govoreći o svom i primjeru svog djeteta, gospođa Mehić hrabro tvrdi da “djecu ne treba žaliti, ni djecu s autizmom, ni djecu s cerebralnom paralizom, ni djecu s teškim Downovim sindromom. Svaka bolest je na svoj način teška, ali uvijek nosi nešto dobro.”
U ovakvim stresnim situacijama ne smije izostati stručna pomoć, ali ni podrška porodice. “Ovim iskustvom ojača se brak, ojačaju se odnosi do te mjere da sve drugo što je nekim ljudima toliko veliko vama postane sitno i neznatno. Apeliram na ljude da sačuvaju brakove, jer je uistinu lijepo dijeliti brigu za to dijete i učestvovati u njegovom odgoju. To dijete zahtijeva mnogo više pažnje, ali daje nešto izvanredno. Ta djeca uvijek daju nešto više. Možda će grubo zvučati, imam i drugo dijete, ali ovo prvo me često više iznenadi iako od njega manje očekujem. Mislim da se vrijedi boriti, vrijedi sačuvati brak.”
U EDUS-u je pronašla pomoć i odgovarajući tretman za dijete ali i prijatelje, društvo i podršku.
Povremeno nastupe loši periodi ali “vjera pomaže, vjera u Boga i vjera da je tako trebalo biti, jer je već pojava ljudskog bića nešto toliko izvanredno. Ko smo mi da sudimo zašto se nešto desilo na određeni način ili zašto se moje dijete rodilo tako.”
Ako je pitate bi li nešto promijenila, rekla bi vam da ne bi. Bez obzira na to što je Kanovo odrastanje obojeno dodatnom nijansom brige, unijelo je “muziku i radost” u njen život.
