Charlie Whitaker, koji je bolovao od izuzetno rijetkog genetskog oboljenja, zahvaljujući svom bratu i ljekarima sada može živjeti normalan i zdrav život. Spasile su ga matične ćelije iz pupčane vrpce njegovog brata koji je nastao IVF-om, kako bi se postigla kompatibilnost ćelija njega i njegovog brata. Ovaj slučaj je izazvao žestoke rasprave, pa je dječak morao ići u SAD, jer je postupak bio zabranjen u to vrijeme u drugim zemljama.
Radost trudnoće je kratko trajala
Kada je Michelle ostala trudna sa Charlijem, bili su presretni. Međutim, nakon rođenja Michelle se pocela brinuti: „Jedva je jeo, izgledao je nekako tmurno. Doktor je rekao da sam previše uznemirana jer sam po prvi put mama. Ali ja sam bila sigurna da nešto nije uredu. Sa 12 sedmica zamolila sam jednog specijalistu da ga pogleda. Charlie je primljen u bolnicu i testovi su odmah pokazali da je njegov hemoglobin, odgovoron za kretanje kisika po tijelu je bio samo trećinu razine na kojoj je trebao biti. Njegovi vitalni organi su odumirali i mogao je umrijeti u snu u bilo koje vrijeme“.
Dijagnosticirana mu je Diamond Blackfan Anemia (DBA), rijetko ali po život opasno oboljenje. Ono je uzorkovano poremećajem unutar koštane srži i nemogućnosti proizvodnje vitalnih crvenih krnih ćelija. Tretman se sastojao od transfuzije krvi svake dvije do tri sedmice u bolnici i bolnim injekcijama svako večer. Njegova majka Michelle se prisjeća: „Charli je mrzio transfuziju i injekcije. Stalno mi je govorio da ga ne volim. Bilo je jako teško slušati svoje dijete kako to govori. Rečeno nam je obzirom da obzirom ni jedno od nas nismo nositelji trebamo razmisliti da li ćemo imati još djece. Rizik je bio 1:50 da će drugo dijete imati ovo oboljenje, ali smo se odlučili na taj rizik. Charlijeva sestra Emily rođena je 2001. godine i bila je potpuno zdrava.“
Međutim, Charlie je bio sve česće veoma loše. Transplantacija matičnih ćelija bila je njegova jedina nada za lijek, ali ni roditelji, ni Emily nisu bili kompatibilni donatori. Tako su se njegovi roditelji odlučili za treće dijete, bez garancije da će i njegove ćelije biti kompatibilne. Onda su dobili informaciju, ukoliko se koristi IVF umjetna oplodnja, rezultat će biti veliki broj embrija, a time se povećava šansa da pronađu kompatibilnog.
„Oboje smo se složili da je selekcija embrija očito odgovor na naše probleme“, rekao je njegov otac Jayson. „Ohrabrujuća odluka je bila činjenica da kada parovi prolaze kroz umjetnu oplodnju, ljekari prikupljaju embrije koji imaju najbolje šanse za preživljavanje. Svakako smo željeli još jednu bebu, a dodatna korist je bila pomoć Charlijevom stanju.“
Bili su svjesni rasprave o medicinskoj etici takvog postupka, ali su znali da ako zdravo dijete može spasiti život prvom djetetu, onda je to dvostruki blagoslov. Nakon što je niz stručnjaka pokušali pomoći, dr. Mohammed Taranissi, najkontraverzniji stručnjak za plodnost, odlučio se uključiti. Izbor ebrija je bio zabranjen u njihovoj državi, pa su morali tražiti posebne dozvole od nadležnih tijela, a ove rasprave su trajale veoma dugo. „Odluka je bila da je prihvatljivo testiranje i izbor embrija da bi se spriječilo genetsko oboljenje nerođenog djeteta, ali da nije prihvatljivo vršiti odabir kako bi se pomoglo drugom djetetu.“ Međutim, dr. Taranissi organizovao je putovanje u Chicago i za ovu porodicu obezbijedio besplatan treman. Dr. Taranissi objašnjava: „Ne možete procijeniti vrijednost za osjećaj koji sam imao kada sam kasnije vidio da Charlie izgleda tako dobro“.
„Vrijeme je bilo presudno. Pokušali smo sa dva odgovarajuća ebmrija i vratili se kući. Jedan se embrion primio. Bilo smo presretni kada se Jamie rodio, jer je bio tako poseban. Uzete su matične ćelije iz pupkovine, smrznute i pohranjene.“
„Čekali smo još godinu dana da provjeirimo da je Jamie zaista dobro, da ne nosi ovo genetsko oboljenje i onda smo morali donijeti odluku o transplantaciji koja bi mogla spasiti njegov život, ali koja je neminovno rizična. Rečeno nam je da je bilo oko 5% šanse da Charlie umre tokom transplantacije, te da nema garancije da će se izliječiti. Pitali smo se trebamo li sačekati dok Charlie odraste, pa da sam odluči da li želi ovu transplatanciju? Međutim, postojala je mogućnost da tada neće biti dovoljno ćelija za odraslog čovjeka, a on će cijelo svoje djetinjstvo biti ovisan o transfuzijama i injekcijama da bi ostao živ.“
Roditelji su odlučili da pokušaju. Prvi korak je bio uništiti Charlijevu koštanu srž korištenjem hemoterapije. No, postupak je jako težak za odraslu osobu, a posebno četverogodišnjaka. Charliju je kosa opala, morao je nositi cijevčicu za lijekove koje je primao. Petnaest minuta nakon što je hemoterpaija počela, Charlie je reagovao jako loše. Drhtao je nekontrolisano, imao je jake grčeve. „Bilo je bolnog gledati ga. Kada sam vidjela koliko je očajno loše, osjećali smo da smo donijeli pogrešnu odluku i pitali smo liječnika da sve zaustavimo. Rekli su da je prekasno, ali da radimo pravu stvar. U toj fazi mi nismo vjerovali u to“.
Napokon je urađena transplantacija matičnih ćelija njegovog brata. Ovaj proces je trebao pokrenuti koštanu srž da svoj zadatak obavlja kako treba. Doktori su radili kvne testove i nakon nekoliko dana pokazano je da kostana srž proizvodi bijele ćelije, a nakon toga i crvene. Transplantacija je bila uspešna, a Charlie je nakon nekoliko mjeseci napustio bolnicu. Sada, više od 10 godina od Jamieoovog rođenja kaže: „Imao sam tri godine kada su mi mama i tata rekli da sam spasio bratov život“.
Spasitelj svog brata
Godinu dana prije hemoterapije (2003. godine), porodica se našla u središtu kontraverze kada je otkriveno da je Michelle rodila jedno od prvih genetski dizajniranih beba Jamiea, čije su matične ćelije mogle izliječiti Charlia od ovog rijetkog oblika anemije. „Ljudi su Jamiea nazivali različitim imenima, kao da je on rođen da bude rezerva, ali su u potpunosti u krivu. Ja vise volim termin Spasitelj brata, jer to je ono što je on“, kaže njegova majka.
Sada mnogo godina nakon svega, Jamie kaže: „Sretan sam što sam to učinio, ali se svarno ne osjećam kao superheroj. Mislim da se osjećam i dobro i loše u tome, ali više dobro nego loše. Jedna loša stvar je što je Charlie skoro umro i užasno mi je razmišljati o tome.“
Jamie razumije da je rođen da bi spasio Charlijev život: „Znam da sam rođen za to, umjesto da sam rođen samo za sebe. To me čini bližim Charliju. Znam da me mama i tata vole i da su uvijek željeli ovakvu porodicu.“
Transplantacije matičnim ćelijama dio standardne terapije
Već 2003. Godine trasnplantacije sa matičnim ćelijama iz pupčane vrpce spašavale su živote. Sada, već više od 10 godina poslije, matične ćelije su dio standardne terapije za više od 70 oboljenja. Svakim danom, otkrivaju se novi načini primjene matičnih ćelija za liječenje, pa se i veliki broj roditelja odlučuje na pohranu matičnih ćelija kako bi svoju porodicu na neki način zaštitili od teških bolesti koje se mogu desiti u budućnosti. Aktuelna istraživanja potvđuju da će se u budućnosti od 217 osoba jedna liječiti transplantacijom matičnih ćelija. Prema nekim studijama, u narednih 18 godina jedno od 16 djece mogli bi oboliti od bolesti koja se danas može liječiti matičnim ćelijama.
Kada je riječ o Evropi, centar ćelijske terapije je Njemačka, pa veliki broj oboljelih odlazi u ovu zemlju na liječenje. Osim velikog broja istraživanja i studija koja se provode, Njemačka ima najuređeniji sistem i najbolju tehnologiju kada je u pitanju skladištenje matičnih ćelija i njihova primjena.
Vita 34 je najveća njemačka banka matičnih ćelija i prva banka u Evropi. Visoko sofisticirana tehnologija i najveći standardi skladištenja matičnih ćelija izdvajaju Vita 34 od ostalih, a ono što je čini najsigurnijom jeste najveći broj korištenih uzoraka za liječenje. Na području Evrope posluje preko 70 aktivnih banaka matičnih ćelija, a Vita 34 ima više korištenih uzoraka nego sve ostale evropske banke matičnih ćelija zajedno. Statistika pokazuje da se jedna od pet porodica odluči na skladištenje matičnih ćelija u Vita 34, a jedna od dvije transplantacije za liječenje su sa uzorkom iz Vita 34.
Bio Save
+387 33 200 800
