Htjela bih ispričati svoje iskustvo koje može zanimati sve mame koje imaju mušku djecu. Naime, mama sam tri dječaka: jednom je 8, drugom 5 and trećem 3 godine.
Kada se rodio moj prvi sin, kao svaka druga mama, pokušala sam što više saznati kako se pravilno održava higijena polnog organa kod dječaka. Sve što sam mogla pročitati uglavnom se svodilo na to da higijena penisa ne zahtijeva nikakvu posebnu njegu odnosno da polni organ treba prati kao i svaki drugi dio tijela. Tako sam i postupila. Kod svakog kupanja bi pomalo povlačila kožicu tek toliko da se može oprati vrh. Sve je izgledalo savršeno do njegove šeste godine kada se povremeno počelo pojavljivati crvenilo na vrhu kožice. Ništa strašno – pomislila sam.
Međutim, crvenilo se počelo sve češće pojavljivati unatoč redovnom pranju. Par mjeseci kasnije bila je i prva infekcija. Kada smo otišli na kontrolu doktor je kazao da se za njegovu dob kožica nedovoljno navlači i da bi trebali otići dječijem hirurgu koji će mu zasjeći i proširiti kožicu. Dobili smo uputnicu i otišli u bolnicu. Sama procedura je bila jako bolna. Sprej koji je trebao “zalediti” kožicu kao da nije imao nikakvog efekta. Doktor je naglo i uz pomoć nekog instrumenta prevukao kožicu do kraja što je izazvalo pucanje i krvarenje kožice. Sledećih pet dana sin je bio u užasnim bolovima i nije mogao normalno piškiti. Sve ga je vrijeđalo.
Dok smo pokušavali da riješimo nemilu situaciju sa starijim sinom, ustanovili smo rutinskim pregledom kod doktora da se i srednjem sinu (kojem je tada bilo tri godine) takođe kožica ne može dovoljno prevući. Savjetovano nam je da korištenjem određenih kremica se kožica može proširiti jer inače bi i kod njega moglo doći do infekcije. Međutim kreme nisu pomogle što znači da bi i njega morali voditi hirurgu koji će mu instrumentom prevući kožicu. Odlučila sam da to ne radimo jer nakon iskustva sa starijim sinom jednostavno nisam mogla i ovoga podvrgnuti toj užasno bolnoj proceduri.
Najmlađi sin sada ima 3 godine. Sa njim nisam htjela da rizikujem iako se kod njega kožica poprilično mogla navući, pa smo sa njegove dvije godine odlučili da uradimo obrezivanje. Odlučili smo se na taj korak nakon konsultacije sa doktorom i ponukani iskustvom i problemima sa starijim dječacima. Zakazali smo termin u jednoj poliklinici. Sam zahvat je trajao 10 minuta pod lokalnim anestetikom. Dok je trajao zahvat on je gledao crtić. Kada smo došli kući malo ga je bolilo tek kada je prvi puta piškio. Treći dan je već bio na nogama i igrao se kao da se ništa nije dogodilo.
S obzirom na pozitivno iskustvo sa obrezivanjem najmlađeg člana naše obitelji i uvidjevši prednosti tog zahvata, odlučili smo obrezati i druga dva dječaka i na taj način trajno riješiti problem i otkloniti i najmanju mogućnost za neugodnostima i infekcijama u budućnosti.
Zašto ovo pišem? Samo zato ako vam se čini da je kod vašeg dječaka sve kako treba ne znači da neće doći do infekcije i problema kasnije. Svi znamo za izreku “bolje spriječiti nego liječiti”, i to je zaista tako. Bez obzira što sam redovno kupala svoje dječake i zaista pazila na higijenu, ipak je nemoguće u potpunosti očistiti naslage i ostatke urina koji se skupljaju ispod kožice, a što prije ili kasnije izazove infekciju. Obrezivanjem, koje bukvalno traje deset minuta, se sve te neugodnosti mogu izbjeći odnosno spriječiti.
Iako obrezivanje nije dio moje vjere jer sam katolkinja, mislim da je krajnje vrijeme da se shvati da obrezivanje nije isključivo stvar vjere nego je stvar zdravlja. Zdravlje i dobrobit djeteta nam je svima bitno bez obzira na vjersku pripadnost. Na kraju krajeva, obrezivanje nije nešto što samo muslimani rade. U Americi se muška djeca obrezuju odmah nakon rođenja. Ako se u toj zemlji, koja je kršćanska, djeca obrezuju automatski čim se rode, zašto bi se kod nas na obrezivanje gledalo isključivo kao na “sunećenje” odnosno nešto što je vjersko? Ako se obrezivanjem postiže veća razina zdravlja i higijene onda sam apsolutno ZA.
Nadam se da će moje iskustvo pomoći i drugim roditeljima.
Mama Jelena M.