Ponekad svojim najboljim namjerama činimo najgore pogreške – i to vrijedi i za roditelje. Donosimo neke od uobičajenih pogrešaka koje i najbolji roditelji rade, a u nastavku možeš pročitati kako ih ispraviti
1. Ponašaš se previše zaštitnički
Djeca su željna učenja, isprobavanja i istraživanja. U dobi od dvije do sedam godina, mališani počinju učiti o uzrocima i posljedicama. “Ako im nije dopušteno da promatraju, isprobavaju i eksperimentiraju, djeca neće naučiti posljedice određenih postupaka. Zapravo, s vremenom će razviti strah prema novim stvarima i istraživanju”, objašnjava psihijatar J.M. Castillo-Carcereny.
Prema teoriji razvoja psihologa Erika Eriksona, ovo je faza inicijative protiv krivnje. On tvrdi da, ako spriječimo dijete od istraživanja zbog straha od povrede – dijete će razviti strah od preuzimanja inicijative, postat će ovisno o roditeljima, osjećat će se nesposobno i uvijek će tražiti sigurnost i uvjeravanje drugih ljudi. Dajte djetetu slobodu istraživanja. Dopustite mu da napravi svoje pogreške jer je to način na koji dijete zapravo počinje učiti.
2. Popuštaš plaču i ispadima bijesa
Mala djeca ne mogu nam reći što žele ili trebaju. Kada plaču, mi pokušavamo otkriti jesu li u pitanju mokre pelene, glad, bolest ili samo žele biti u našem naručju. Na neki način, popuštamo plaču jer djeca od nas upravo to trebaju.
Kada dijete navrši dvije godine, roditelji bi trebali više razlikovati djetetov plač i ispade bijesa. Iako je jednostavnije popustiti svakom plaču – time djetetu više štetimo nego što činimo dobro. Takvo dijete neće se naučiti samokontroli i nastavit će ovisiti o drugim ljudima da mu omogućuju svaku stvar, veliku ili malu, a takvo ponašanje često se nastavlja i u odrasloj dobi.
“Učite dijete kompromisima”, govori psihijatar Castillo-Carcereny i daje roditeljima sljedeći primjer: “Kada dijete želi skupu igračku, ponudite mu jeftiniju, ali jednako zabavnu igračku. Recite mu da ne samo da je igračka jednako zabavna, već je ta igračka nešto što si vaša obitelj može više priuštiti.”
On dodaje kako dijete treba naučiti važnost nagrade i kazne te izbora koji imaju između nagrade i kazne. Nudeći igračku djetetu kao poticaj da bude uspješno u školi, učite dijete pozitivnom potkrepljenju, odnosno, ako učini nešto dobro – uvidjet će da se to dobro vraća k njemu. Ipak, budite oprezni s negativnim potkrepljenjem. To se događa kada nenamjerno nagradite dijete kada učini nešto pogrešno. Primjerice, kada dopustite djetetu da se igra bez da pospremi nered iza sebe jer ne prestaje plakati, zapravo nagrađujete djetetovo neprestano plakanje.
3. Kritiziraš
Djeca trebaju strpljenje i razumijevanje više nego pravila i kritike. “Djeca koja su konstantno kritizirana, mogu razviti nisko samopouzdanje. Takva djeca također imaju veće šanse razviti opsesivno-kompulzivni poremećaj kasnije u životu. Postaju perfekcionisti i uvijek sumnjaju u sebe te osjećaju da ništa što naprave nije dovoljno dobro za njihove roditelje”, objašnjava psihijatar.
Postavite svoja očekivanja ovisno o djetetovoj fazi razvoja. Nemojte kritizirati dvogodišnje ili trogodišnje dijete zbog nereda koje je napravilo na stolu. Umjesto toga, čestitajte mu što je uspjelo nahraniti samog sebe. Nemojte pitati svoje mlađe dijete zašto nije pohvaljeno na kraju školske godine za natprosječan uspjeh kao vaše starije dijete. Umjesto toga, pohvalite mlađe dijete za njezin/njegov trud i potaknite ga da se i dalje nastavi truditi.
4. Ignoriraš djetetova pitanja
Većina djece je znatiželjna i radoznala. Žele naučiti o svemu oko njih. Jaslička i vrtićka djeca su posebno poznata po svojoj radoznalosti ili kao što bi većina rekla – svojoj nametljivosti. Ispituju tisuću pitanja, a neki roditelji ignoriraju takva ispitivanja jer misle da je interes djeteta previše sitničav ili osjetljiv.
“Ako roditelj ignorira djetetova pitanja ili jednostavno odgovara s ‘dosta’ kako bi utišao dijete, na taj način uči dijete da se ne smije izražavati. Dijete će naučiti zadržati svoje osjećaje za sebe i razviti loše komunikacijske vještine. To će uskoro uništiti povjerenje između roditelja i djeteta”, govori psihijatar i dodaje kako će dijete, s vremenom, prestati razgovarati s roditeljima i jednostavno se okrenuti svojim prijateljima te postati podložno utjecajima vršnjaka. Kada ne znate što biste odgovorili na djetetovo pitanje, recite mu da ne znate odgovor, ali da ćete ga saznati što prije možete.
5. Male ‘bijele laži’
Govorenje bezazlenih ‘bijelih laži’ uobičajena je reakcija roditelja kada ih mališani ispituju o temama poput seksa ili genitalija. Mali dječak možda će pitati nešto o svom penisu ili se igrati s njim. Ili će možda htjeti prestati koristiti svoje pelene. Ili će ih možda odbiti koristiti iako još nije naučen na kahlicu. “Neki roditelji u tom bi trenutku mogli ‘zaprijetiti’ dječaku da će penis otpasti ili će ga nešto ugristi ako nastavi s takvim ponašanjem. Takve laži mogu voditi neželjenim osobinama jednom kada dijete naraste”, govori psihijatar.
“Način na koji roditelj odgovara na pitanja o seksualnosti pokazuje istodobno kakav stav roditelj ima prema vlastitoj seksualnosti kao i prema djetetovoj seksualnosti”, kaže psihologinja dr.sc. Miranda Novak.
Djecu bi trebalo učiti stvarnim posljedicama njihovih djela i objasniti im te posljedice jezikom koji će razumjeti. Ako četverogodišnje dijete pita što je to seks, jednostavno recite da seksom muškarac i žena dobiju bebu. Ne morate ići u detalje. Ako roditelj počne lagati djetetu, njegova vjerodostojnost u malim i velikim stvarima bit će narušena.
6. Stalno vičeš
Vaša djeca govore poput vas. Ona koriste vaš vokabular i imitiraju vaš ton i vrstu govora. Ako vičete, bilo na njih ili na druge ljude, i vaša djeca će naučiti vikati. Ako psujete, i djeca će, prije ili kasnije, naučiti psovati.
Prihvatljivo je povisiti glas ili govoriti oštrije kada želite ukoriti djecu ili im saopćiti nešto važno, zbog čega morate govoriti drugačije od vašeg uobičajenog načina kako biste privukli pozornost. Međutim, uvijek bi se trebali suzdržati od ‘vrištanja’ na djecu ili psovanja.
7. Ostavljaš djecu prečesto s bakama i djedovima
Ovo postaje negativno kada dijete počinje vidjeti baku ili djeda kao glavu svoje obitelji. “To zbunjuje dijete jer vidi baku i djeda u ulozi koju bi majka ili otac trebali imati. Tada se dijete počinje pitati pitanja poput: ‘Kakvog tatu ja imam? Zašto on ne radi ove stvari za mene?'”, govori psihijatar.
Takva zamjena najviše dolazi do izražaja kada su u pitanju pravila. Primjerice, ako dijete pita može li ići van, a njegov djed kaže da, ali njegov tata kaže ne – dijete će slijediti djedove upute jer njega smatra glavom obitelji. Kasnije, posebno u tinejdžerskim godinama, dijete će iskusiti zbunjenost. Tko god će se složiti s onim što dijete želi, tu osobu će dijete slijediti.
Često postoji konflikt između roditelja i bake i djedova ako žive pod istim krovom. Kada se pojavi rasprava pred djetetom i kada roditelj odgovara natrag baki ili djedu, dijete će vidjeti kako je takvo ponašanje dopušteno i ono će odgovoriti svojim roditeljima baš kao što njegovi roditelji to rade svojima.
Ako ste se čitajući članak, uhvatili u bilo kojoj pogrešci, nemojte se uzrujavati. Nikad nije kasno za bolje promjene. Malim koracima idite prema promjenama i uskoro ćete potpuno usvojiti nove i bolje navike.
Izvor: miss7mama.24sata.hr
