Postoje društvena pravila koja se moraju poštovati. To je zato što neko živi u zajednici i takođe kroz oči te zajednice traži potvrdu svoje vrijednosti.
Za vrlo malo dijete prva zajednica je porodica. Mama i tata predstavljaju njegov cio svijet, koji se polako širi na bake, ujake, rođake …
Pravila porodice su važna koliko i ljubav. I moraju se poštovati. Ne zato što tako kažu roditelji, ne zato što ako ih ne poštujete dobijete kaznu, već zato što su djetetu potrebna “tačna” pravila. Šta pod pojmom “tačno” mislimo?
Ovo su sigurnosna pravila. Suštinska pravila, koja su univerzalna.
“Na primjer, prsti u utičnici ne bi trebalo da se stavljaju”. Dakle, pravila fizičke sigurnosti su univerzalna i ako se ne poštuju, posledice mogu biti ozbiljne. Poznato je da se fizičko oštećenje najviše izdvaja, jer je lako vidljivo, ali postoje i pravila koja štite samopouzdanje, samopoštovanje i emocionalni dio djeteta, koji su podjednako važni. Oni su takođe dio “tačnih” pravila.
Rekli smo da je prva zajednica u kojoj dijete živi porodica. Kroz reakcije mame i tate dijete opaža da li je ono što radi prihvaćeno ili ne i kalibrira svoje ponašanje na osnovu toga.
Naučiće da postoje stvari koje se mogu učiniti i pokrenuti radost, smijeh, spokoj i igru i druge koje izazivaju tamnija lica, ljutnju, tugu. Ako ovaj proces nedostaje i sa jedne i sa druge strane, djetetu će biti emocionalno teško.
Ko nikada ne primi NE, razvija ideju o svemoći, „hoću-mogu-zapovijedam“, koja će ga testirati kada se njegova zajednica širi. Naprotiv, oni koji neprestano izazivaju i prigušavaju probleme moguće da će u budućnosti imati problema sa niskim samopoštovanjem i pokornosti.
Postoje faze, kao i za bilo koji stadij razvoja, u kojem se od djeteta može tražiti da poštuje određena pravila i kako odrasta, može da se oslobodi nekih aspekata. Svi imamo moralna pravila (koja radije definišem VRIJEDNOSTI) i socijalna pravila koja poštujemo svakog dana. Naše vrijednosti su dio onoga što jesmo. Socijalna pravila omogućavaju nam da uravnoteženo živimo u zajednici.
Konkretan primjer: ako dozvolim sinu da baci bilo koji predmet kod kuće, on će to učiniti kad krene u vrtić. Ali postoje predmeti koji se mogu pokrenuti po obliku, veličini i materijalu koje NE MOŽE pokrenuti. A kad to uradi u kontekstu u kojem mu nije dozvoljeno, sigurno će doživjeti neku zbrku. Ovo se odnosi na sve.
Važno je uspostaviti granice, one će dijete učiniti zaštićenim, voljenim, bezbijednim.
Pravila su potrebna zaštita ne samo za fizičko oštećenje, već i iznad svega za zaštitu emocija. Dijete koje je ostavljeno slobodno da djeluje bez ikakvog uzdržavanja, dijete je prepušteno sebi, lažnoj slobodi koja će se uskoro pretvoriti u ogroman zatvor. Ono će biti pogrešno shvaćeno dijete, posmatrano kao “razmaženo”, zbog čega će se osjećati kao “problem” a ustvari je samo zbunjeno i usamljeno dijete.
Koncept slobode se mora razumijeti, jer čovjek često misli, da sloboda znači “raditi ono što želim, kad hoću”. Ali ovo je FAKE sloboda. To je najjednostavniji oblik slobode koji roditelj može primjeniti, jer je lakše reći da nego ne.
S druge strane, PRAVA sloboda je autonomija misli, briga o sebi, sposobnost odnosa prema drugima, upravljanje nečijim emocijama i reakcijama, samo-regulisanje i samo-korekcije, samopoštovanje.
Pravila su važna koliko i ljubav
Nikad to neću prestati da ponavljam. Djeca bez pravila mnogo trpe. Izgubljeni su i sami, na milost i nemilost emocija koje ne mogu da podnesu, izbora sa kojima se ne mogu suočiti. To je poput boravka usred mora, na brodu, bez kapetana. Samopoštovanje tada nastaje na osnovu odobrenja drugih, reakcija drugih na naše ponašanje. Tek će vremenom doći do odvajanja od ove jednačine i na to više nećemo uticati spolja, ali to je fiziološki proces (onaj početni), koji služi upravo za navodnjavanje sjemena našeg samopoštovanja i rasta, kada se osjećamo voljeno .
Ako pedagoške studije nisu bile dovoljne da podrže ono što je upravo napisano, postoje nova istraživanja u neuroznanosti koja ilustruje kako frontalni režnjevi mozga koji proizvode hormon stresa i anksioznost, imaju svjetliju boju kod djece koja su podizana bez pravila. Zaista, autoritativni obrazovni pristupi zasnovani na odgovarajućim pravilima i na empatiji sa nečijim djetetom povećavaju broj, veličinu i funkcionalnost neurona.
