Otvoren prozor „na kant“. Vrištanje i smijeh razigrane djece. Miris svježe ofarbane komšijine ograde. Propupala magnolija. Zelenilo. Ne postoji dovoljno pridjeva i glagola koji bi mogli dočarati zašto svi volimo proljeće. Svi se budimo, čistimo, sadimo, „zujimo“… šire se osmjehujemo. „Hoćemo li vani, voziti bicikla?“ upitam svoju djecu koja znatiželjno sa balkona posmatraju okolinu. Ovo pitanje nisam morala ponoviti dva puta.
Šetnja parkom, opušta i odmara. Posmatram prolaznike, mališane i njihove rekvizite, kao i one male ljude koji prve korake prave ovog proljeća i prvi put pokušavaju nespretno uhvatiti vlat trave. Ostvaruju prvi kontakt sa prirodom ili bolje reći „pokušavaju“, dok mladi roditelji nisu pritrčali i održali lekciju malom neznalcu „da se trava ne dira jer će ga ujesti mrav“. Pogledom tražim svoju tročlanu ekipu. Bicikla su nespretno parkirana pored klupe dok se njih dvoje kolutaju po travi i već okupljaju pristalice te zabave koji im se pridružuju. Hmmmm, muči me mrav i trava.
Sjednem na već rezervisanu mi klupu i borim se sa preslušanim časovima biologije, kukuruza u čaši koji raste iz vate, i sjećanjem na majku i nanu koje su svako drvo i svaki cvijet iz svojih bašta milovale, pričale im i pazile na poseban način. Svi smo imali priliku naučiti i izgraditi određeni odnos prema prirodi, koje, zbog novih stambenih blokova i tržnih centara, u gradovima sve ima manje.
Zbog mrava i trave, razmišljam o načinima kako svoju djecu na najbolji mogući način naučiti da vole, poštuju i da se ne boje prirode. Google-ova prva i ujedno satirična informacija o goranima: Udruženje ili grupa ljudi koja se spominje samo u osnovnoj školi u zadacima iz matematike. Navodno se bave pošumljavanjem i po zadacima bi se reklo da im dobro ide, al ja nikad poslije trećeg razreda nisam čuo za njih… A šuma sve manje… Zbunjena pročitanim, pomislim kako komplikujem prejednostavnu stvar.
„Želiš li da posadiš svoje drvo?“ upitam svog sina. „Zašto?“ „Pa da imaš svoje drvo, da ga zaljevaš, brineš se o njemu i gledaš kako raste“. „Ali zašto?“ Zato što jedno drvo godišnje proizvede 250 metara kubnih kiseonika, što je dovoljno za potrebe dva odrasla čovjeka. Zato što šume štite od erozije vodom i vjetrom i od klizišta. Zato što pročišćavaju vodu i zrak. Shvatim da nema pravog odgovora za petogodišnje dijete. „Znaš zašto? Zato što je zeleno, a mi volimo boje“. „Pa dobro onda.“
U odjelu za vrt u jednom tržnom centru, sam bira drvo. Bila sam sprema platiti i dovući čak i dvometarski hrast ako treba, ali on je izabrao malo stablo čempresa. Nisam se bunila, niti savjetovala da je bolje neko drugo, jer je ovo pažljivo izabrano. Sada kada nosi to živo čudo u svojim, inače nemirnim ručicama, cijela priča oko sadnje mu se svidjela, pa je počeo postavljati pitanja o hranjenju drveta, kako će spavati i hoće li mu na balkonu biti hladno, što je bila idealna prilika za lekciju iz prirode.
Sa posebnom pažnjom smo pristupili presađivanju u veću saksiju, dodavanju zemlje i zaljevanju. Izabrali smo mu mjesto u sunčanom kutku balkona i dogovorili se da ćemo ga, kada poraste, presaditi na neko drugo mjesto. Iako nije veliki, kao i sva djeca, taj čempres je obećanje.
TEKST/FOTO: Erna Šošević
