Datumi. Po mojoj definiciji skup brojeva, emocija i sjećanja koji se smjenjuju jedan za drugim praćeni okupljanjima, slavljem i poklonima. Razmišljam o tom velikom datumu koji nam se bliži: mali rođendan naše velike djevojčice. Toliko imam ideja, toliko zamisli i želja da ne znam odakle da počnem planirati još jedan rođendan u vlastitoj režiji.
Gledam je kako se bezbrižno igra sa svojim sudićima: pravi čaj i služi plastični kolačić bratu koji oduševljeno prihvata igru. Onda joj on govori da mu je čaj prevruć, na šta ona realistično puše u praznu plastičnu šoljicu i opet mu je ponudi te insistira na tome da proba i njen kolač. Iako sam protivnik igara u kojoj djevojčice obavljaju kućanske poslove, glume žene i da su velike, neizbježno je u ovom vremenu naći ponudu drugačijih igračaka. Sve je mini i sve je slatko i neodoljivo. I njima i nama.
I dok njih dvoje ispijaju imaginarni čaj, shvatam da je tema rođendana upravo tu, u toj njenoj omiljenoj igri: Čajanki. Pravim popis djece, slatkog, slanog i guglam najbolji recept za domaću tortu. Dva sata kasnije, znam odakle da počnem.
Par dana nakon sastavljanja plana, zbog obima svakodnevnih obaveza, obavljam kupovinu i šaljem roditeljima virtuelne pozivnice jer više nemam vremena da ih isprintam i pošaljem poštom. Mogu sebi to jedno oprostiti, iako me muči taj propust. Razgovaram sama sa sobom oko tajminga i organizacije ostalih zadataka. U pomoć zovem dječaka koji sa uzbuđenjem prihvata da od makarona napravi ogrlice za pet pozvanih djevojčica i svoju sestru, dok ću ja za dječake izraditi leptir mašne od krep papira. Čajanka je, pa neka bude barem toliko glamurozno.
Dan je prije proslave, a ja sam još na početku. Leptir mašne nisam napravila i već ozbiljno ljuta na sebe, donosim odluku da ću izvesti nešto da ovaj rođendan ipak liči na na ono što sam zamislila na početku, uz određene modifikacije. Odbacujm stres i počinjem uživati praveći jednostavnu a jako ukusnu tortu, cupcakes, viršlice na stapićima sa lisnatim tijestom i mini pizze. U djevojčicine šerpice rasporedim grickalice, cupcakese i tetkine makaronse na stalak dok šoljice čuvam za iznenađenje.
Zabava počinje u dogovoreno vrijeme. Djeca se pozdravljaju međusobno uz radosne usklike i smijeh. Dok čestitaju slavljenici rođendan uz predaju poklona, shvatam da je čarolija rođendana počela pa je vrijeme da joj se svi prepustimo. Postavljam mališanima slane specijalitete i dok se goste postajem zadovoljna, jer to mi je i bio cilj, sa ili bez leptir mašnica: da djeca uživaju. Nakon što sam saopštila da slijedi takmičenje, nastao je opšti haos i iskazvanje pravog takmičarskog duha. Svi su zauzeli svoja mjesta i čekali da budu najbolji, šta god to bude. Sa nevjericom su gledali cupcakese ispred sebe dok im u šoljicama dodajem razne dekoracije za kolače. Srčano i predano su se redale srebrene kuglice, šarene zvjezdice, čokoladne i raznobojne mrvice pa smo imali jako puno pobjednika koji su na isti način ukrasili slavljenici tortu. Svijeću su puhali onoliko puta koliko su tražili, svak ponaosob, a djevojčica je sretno aplaudirala svaki put.
Nije bilo kako sam planirala, zamislila i željela i nije bilo glamurozno u stilu čajanke. Bilo je puno, puno, bolje… dječije. Hvala datumima. Da ih nema, propustili bi toliko prilika da usrećimo drage ljude, pa i da sami budemo sretni zbog toga.
TEKST/FOTO: Erna Šošević
