Piše: Dr. sci. Marizela Šabanović, nutricionistica
„Možete li nam reći nekoliko uopštenih savjeta za mršavljenje i zdrav izgled?“ Ovako vrlo često počinju intervjui koje imam na radiju ili televiziji. Bavim se nutricionizmom, pa ćete sad reći, šta tu nije uredu. Pitanja jesu iz te oblasti. Međutim, kako je moguće za sve ljude na svijetu dati uopšten odgovor o bilo čemu, a pogotovo o hrani? Kada smo to mi postali uopšteni a prestali biti individualci, osobe? S jedne strane nas obasipaju pričama kako razviti sebe, svoju ličnost, biti jedinstven a onda se traže uopštena rješenja, uopšteni savjeti. Ne bi bilo dileme da se radi o uopštenim savjetima o prevenciji neke bolesti ili načinu pranja odjeće, ali tražiti uopštena rješenja o navikama ili još gore međuljudskim odnosima, to je već društveni problem. I ne samo društveni, kazat će mnogi, nego i problem svakog nas posebno. Kao posljedica ovakvih uopštenih rješenja imamo armiju nezadovoljnih žena, koje paranoično brinu o svakoj kaloriji i broje svaki gram koji pojedu, a sve da bi stale u konfekcijski broj 36 ili izledale poput virtuelne žene koja se smiješi sa reklame za kupaći kostim. Ne pomažu tada nikakvi savjeti niti činjenica da ženska tijela nisu uopštena i da ne mogu i ne trebaju biti iste veličine i proporcija. Treba imati tijelo broj 36, da bi bila prihvatljiva u masi, ista kao sve druge. Kad bi imala tijelo broj 36, imala bi savršen posao, savršenog muškarca, i sve bi bilo savršeno kao u reklami za majonezu u kojoj mama i tata imaju po 20 godina a djeca, obavezno dječak i djevojčica, 6 i 8 godina. I to je ta uopštena slika koja treba savjete kako doći do nje? Da bude veće zlo, žene svoj izgled krive za mnogo toga u životu, pa su često sklone i iživljavanju nad samom sobom kako bi postigle svoj zacrtani ideal uopštenih mjera. Kakvih tek tu pitanja i teorija čujem. Od esktremnih gladovanja, pa do dijeta koje zavise od položaja sunca, mjeseca i ostalih nebeskih tijela. Ja se onda pitam, gdje je nestala ljubav? Ljubav kao osjećaj u kojem volimo sebe i druge ljude, nesebično i sa svim manama i vrlinama iako nisu veličine broj 36? Da li je ustvari stalna potraga za savršenstvom potraga za samim sobom i onim što se izgubilo u užurbanom svijetu, kada jednostavno nemamo vremena da se bavimo pojedincem, nego tražimo uopštene savjete i rješenja? Da li takvi savjeti mogu biti trajno rješenje, jer meni liče na situaciju u kojoj iz nužde obučete tuđe cipele. Na izgled one su lijepe, uglancane, moderne, ali nisu moje i žuljaju me, teško hodam u njima i najradije bih ih bacila s nogu.
A onda opet pomislim kako se društvo odnosi prema svima onima koji nisu dio mase, koji se po bilo čemu izdvajaju od ostalih. Koliko samo energije masa potroši ogovarajući ili pak rugajući se tim ljudima, pa me onda ne iznenađuje činjenica da svi žele biti dio mase, jer je mnogo lakše kada se krijemo jedni iza drugih. Ako svi nosimo broj 36, onda ćemo se lakše sakriti, kao red domina ili pak red lutaka. Pri tome svaka savršena lutka treba da za ruku drži savršenog lutka, kako bi uopšteni kriterij ispoštovao i duboko ukorijenjeno socijalno prihvatanje međuljudskih odnosa. Tako se iza naizgled bezazlenog pitanja o savjetima za mršavljenje krije ustvari cijelo jedno stanje društva u kojem živimo. Naša stalna žurba i izgovor da nemamo vremena pa čak niti da bi se zdravo hranili, pa tražimo prečice za sve u životu, ne shvatajući da taj život prolazi mimo nas, imali mi vremena ili ne. Uostalom, vrijeme i ne postoji, ono je izmišljeno, imaginarno, pa kako je moguće imati ili nemati nešto što ne postoji? Kako to da ne želimo živjeti u trenutku i danas? Zašto me ne pitaju kako da se hrane osobe koje žele biti zdrave i sretne u svom tijelu? Ljepota je u očima posmatrača i svaki dan sve više vjerujem u to. Zato ne mogu i ne želim da dijelim savjete koji će pomoći da svi budu isti. Želim da njegujem zdravlje i izgled svakog pojedinca i pomognem ženama da prihvate sebe i poklone sebi zdrave prehrambene navike od kojih njihovo tijelo neće biti veličine broj 36, ali će biti sretne i sposobne uživati u svakom trenutku svog života. Biće hrabre i pružati više nego što im se daje, jer nisu dio mase, nisu red lutaka. Kad se pogledaju u ogledalo, želim da vide jednu posebnu osobu, koja ne postoji nigdje na svijetu i svjesna je da je život sada i ovdje a ne na slici sa virtuelnom ženom u kupaćem kostimu niti u reklami za majonezu sa nebuloznom porodicom. Život je ono što same napravimo za sebe. Nekad može stati u veličinu broj 36, ali puno puta je lijep ako ne i ljepši u većem konfekcijskom broju ako ga nosimo sa srećom i osmjehom iz dana u dan.
Izvor: www.nutricionizam.ba
