Nasmijte se uz priču o životu iz perspektive jedne bebe.
Zdravo! Zovem se Autumn Audrey Elizabeth Merry (da, hvala mama, neće uopšte biti frustrirajuće kada budem morala da popunjavam formulare u budućnosti).
Imam 16 mjeseci. Ne hodam još uvijek, ali zašto bih se brinula? Brže pužem, nego što pokušavam balansirati na dvije noge. Ako pitate mene, ne čini mi se baš da mi ide.
U svakom slučaju, da li ste se ikad zapitali kako mi je stvarno ovdje dole? Šta mislite kako vaš život izgleda u očima nas djece? Pokušat ću vam predstaviti jedan cijeli dan, pa možda sljedeći put razmislite kada mi se budete unosili u lice sa prvim jutarnjim zadahom!
06:02h Buđenje, buđenje! Ja sam budna, zašto vi ne bi bili? Pogled koji imam je dosadan. Možda ću pjevati malo da privučem pažnju… Ne čini se da djeluje, pa ću bacati igračke van krevetića. Ni to ne djeluje. Moj posljednji izbor: glasna vriska.
Ahh, evo mame. Dobro jutro mama. Ona mi se već unijela u lice sa osmijehom i poljupcem. Lijepo je to, znate, ali bilo bolje da je prvo oprala zube.
07:14h Sada je i moj stariji brat budan. Jedva čekam da jedem. Mmmm, krofna sa čokoladnim premazom (to mora da je vikend). I okus je bolji kada razmažem po cijelom licu. Jedino je mana kada mama dođe s tom krpom na kraju.
09:23h Ovo mrzim: promjena pelena. Slušajte roditelji cijelog svijeta, razumijemo da ne želite smrad u svojoj kući, ali mi imamo mnogo drugih stvari da radimo nego da ležimo dok nas vi brišete sa mokrim hladnim krpicama! Imam gdje da idem npr. da uništim igračke, šminku da razmažem po tepihu itd. Zato molim vas izvinite što pokušavam pobjeći, dok se vi bavite vulkanom kojeg sam izbacila.
11:56h Supermarket, super, ovo mjesto je savršeno. Toliko mnogo polica i mnogih super stvari na policama. Da, ne smijem zaboraviti taj bijes koji uvijek ispoljavam ovdje. Ne radim to uvijek, ali zabavlja me mamin izraz lica kada pokušava izaći iz prodavnice zajedno sa svojim dostojanstvom. Zabavno je da moj veliki brat i ja imamo tu zajedničku stranu.
od 13:09h do 17:48h Opšti teror velikih ljudi, to je stvarno ono od čega se sastoji moje poslijepodnevno vrijeme. Prvo moj naporni stariji brat, pa pas, pa mačka. Ja se onda obično pokušavam popeti uz stepenice bar jednom, samo da bi mamu držala na nogama.
Oko 7 sati se bliži još jedan kraj dana. Ukakila sam se. Dopusite mi da vam kažem, težak je posao biti ovako blizu tla. Uslikala sam hrpu slika (znam, to je napredno za moje godine), kako bi vam pokazala kako to izgleda iz moje perspektive. Uglavnom, često zna biti zabavno, ali imam jedno pitanje za sve velike ljude: šta je sa facama? Sve što mi se čini je da jedino što radite i kako mi se obraćate su neki izrazi lica (neke face). Da, to me nasmijava (i znam da se i vama sviđa), ali ljudi ne smijem se s vama, nego se većinom smijem vama.
U svakom slučaju, moram ići, vidim da dolazi moja mama sa čistom pelenom i kutijom hladnih mokrih stvarčica (vlažne maramice).
Ove slike sam uslikala sama, očito.
