Naoružala sam se antibioticima i probioticima, i molim Boga da ne zatrebaju. I da, ove godine knjigu nisam ponijela, jer poučena prethodnim iskustvima, znam da neće ugledati svijetlost dana.
Prvih dana vikala sam i domahivala im, konstantno. A sve iz straha da će im se nešto desiti. Pazi, nemoj, opasno je, dođi, izađi, ne skači, ne…ne…ne… A, onda počnu da mi naviru sjećanja – upravo to mi je bilo najgore, kada je moja mama pred drugom djecom nas „sramotila“ i dovikivala da ne idemo daleko, a mi se pravili da je ne čujemo. Mislim da sam se u međuvremenu ipak malo opustila, pa umjesto vikanja i mahanja sada samo vičem.
Već smo deset dana na moru i danas sam prvi put legla cijelim tijelom na peškir. Uh, kakav osjećaj. Bilo je momenata kada bih pozavidjela ženama kojima su djeca veća, ispratim svaku knjigu ili magazin koji pročitaju, mackaju se uljima i kremicama, izležavaju se po cijeli dan. Kaže mi suprug, opusti se, tako ćeš i ti 2036. godine!
Beba je spavala u kolicima, dječica se sa tatom igrala u plićaku a ja sam ih krajičkom oka posmatrala. Prvi put otkad smo došli osjetila sam toplinu sunca, miris mora, glasove drugih ljudi na plaži. Sve ono što možda prije, dok nisam imala djecu, nisam primjećivala, danas intenzivno zapažam.
Na upeklom suncu, mi veliki ponovo postanemo djeca i oživimo uspomene. Uspomene kada satima sa udicom na namotavanje pecamo babure i stavljamo ih u katnticu s vodom, kada usne pomodre jer smo cijeli dan u moru, kada tražimo svakih pola sata da jedemo (mortadela salama u kifli sa paradajzom), kada izgorimo i znamo da ćemo ostatak dana mirisati na jogurt, kada molimo mamu da nam po treći put tog dana kupi sladoled, ili one skupe breskve koje su mještani donosili čamcima na plažu. Kada se svake godine vratimo kući izranjavanih koljena, jer more nije samo plaža, more je i igra na vrelom betonu. A slikanje sa magarcem na plaži, eh, to je tek bio doživljaj.