“Mama, boli me grlo”. Tako to počne. I počelo je. Prvo jedno pa drugo. Sinhronizovano kašlju, šmrču, kenkaju i žale se. Nema ništa tužnije od bolesnog djeteta, a ništa strašnije od nenaspavane i umorne mame i nervoznog tate. Sreća pa je vikend, pomislim, samo zato što računam na suprugovu pomoć i tješim se da nisam sama. Stan nam se ubrzo pretvara u improvizovanu ambulantu koja radi 24 sata, ima sve potrebne lijekove i aparaturu, nudi toplu supicu i čaj u bilo koje doba dana i noći, sobu za odmor u vidu uvijek dostupnih i upaljenih omiljenih crtanih filmova na TV-u, zagrijano kupatilo za tuširanje malih pacijenata i ljubazno osoblje koje sve to obavlja sa, ukupno, četiri ruke.
“Vrijeme je za sirup”.
“Neću piti sirup, hoću da budem bolestan”, čuje se jasan odgovor tvrdoglavog djeteta. I ja bih voljela da ovako budem bolesna, prošapćem sama sebi dok već iznervirana ulazim u njegovu sobu u kojoj slinavac, u carstvu igračaka, u svom krevetu na jorganu, “pravi parking na Vlašiću, gdje su se on i Amar parkirali i sad će se ići sankati”.
“Dajem ti 5 za ideju i kreativnost, ali ako ne piješ sirup, nećeš ozdraviti i nećeš “zaprave” ići sa Amarom na Vlašić, a druga djeca koja slušaju mamu i tatu su već tamo i sankaju se…”. Pribjegavam ucjeni, jer u ovakvim situacijama jedino tako uspijevam dobiti ono što želim. Možda je pogrešno, možda nije, ali sirup je popijen. Za Amara i Vlašić.
“Mala opet plače, ne uspijevam je zabaviti”. Gledam to malo cmizdravo stvorenje, caklenih okica, koje bespomoćno kuka i pruža rukice tražeći zaštitu i utjehu od nas dvoje. Nije ništa jela već dva dana zbog upaljenog grla i sve je nervoznija, a mi sve nestrpljiviji čekajući da antibiotik ublaži upalu. U hodu smišljamo šta joj dati da je zasiti, a da ne iritira bolno mjesto… i ne uspijevamo. Zaspala je uz 5 gutljaja mlijeka i sirup protiv bolova.
Prolazi vikend i postajem svjesna da ću u ponedjeljak ostati sama s njima, jer ni jedno ne pokazuje značajan napredak ka ozdravljenju. Koristim priliku dok spavaju da spremim i isjeckam sastojke za hranjivu supicu koju moram spremati sutra, da upalim veš mašinu sa svim njihovim isflekanim i oznojenim stvarima, i da “ambulantu” izvjetrim i “zategnem” za svoje pacijente. Odlazim u krevet i ne mogu da zaspim. Ne znam da li ne spavam od umora ili brige. U tišini ih čujem kako dišu. Ustajem i obilazim jedno, pa drugo. Ona otkrivena, kao i obično, buni se što je pokrivam i spretnim zamahom nogice ponovo svlači dekicu i gura je ispod sebe. On bunca i traži vode.
Ipak uspijevam “uhvatiti” par sati sna. Ujutro po starom: pokušaj doručka, voće na ucjenu, sirup uz prijetnju, kapi za nos uz borbu… ne želim ni da se pogledam u ogledalo. Mislim na sve one roditelje koji bolesti svoje djece žive svaki dan i ne smijem ni pomisliti da se žalim. Niti sama sebi, niti nekom drugom. Moja nagrada je što je njihovo trenutno stanje prolazno. Počelo je, i proći će.
Djevojčici uspijevam uz igru dati par kašika supe, koju ona za par minuta izbaci iz sebe, nasred dnevnog boravka uz plač i jecanje. Pokušavam je presvući i smiriti, nagovoriti da uzme gutljaj vode, dok nas u stopu prati uplašeni i zbunjeni dječak. Molim ga da je zabavi u njegovoj sobi dok ja saniram štetu. I dok brišem pod i stvari, ne primjećujem da me oboje gledaju iz hodnika dok nisam čula tihi glas: “hvala ti mama što čistiš kuću”. Pričam vam o nagradi? Meni dosta.
TEKST/FOTO: Erna Šošević