Voditeljica i spisteljica Emina Pršić odlučila je usred pandemije pružiti svojoj kćeri drugačije životno iskustvo pa je s njom i mužem otputovala na rajski otok u Indijskom oceanu.
Piše: Emina Pršić, Copyright Gloria
– Jeste li vi normalni, ići s malim djetetom za vrijeme pandemije na tako dalek put…, govorili su mi kad sam rekla da s četverogodišnjom kćeri Leilani idemo u Zanzibar. No, na putovanje smo se odlučili upravo zato da joj darujemo uspomene. Prvi put kada mi je rekla da stojim preblizu čovjeku iza sebe i da ne držim distancu, u meni se oglasio alarm. Vrijeme je da idemo po druga sjećanja i drugi vokabular, primjereniji djetetu. Čovjek s vremena na vrijeme treba resetirati misli.
U Zanzibaru nije bilo zabrana ni posebnih uvjeta za ulazak u zemlju pa smo se usred zime brzo odlučili za toplinu, ljepotu i slobodu. Bila je to najbolja odluka koju smo mogli donijeti, i za sebe, i za nju. Nismo išli samo turistički, posjetili smo i najsiromašnije dijelove Zanzibara, odveli Leilani u školu, pomogli tamošnjoj djeci, donijeli im školski pribor i slatkiše. Prije polaska razmišljala sam o tome kako će moja djevojčica provesti gotovo 24 sata na putu.
Zbog manjeg broja letova dugo smo čekali i dodatno presjedali u Frankfurtu, na aerodromu koji je postao “grad duhova”.
Nekada grad za sebe, sada je, rekla mi je jedna djelatnica, izgubio tisuće zaposlenika. Taj šamar realnosti nije mi najbolje sjeo. Dakle, iz Zagreba smo letjeli za Frankfurt, potom u Dohu te u Dar es Salaam, najveći grad Tanzanije, i na kraju, nakon još jednog duljeg čekanja, noćnim letom za Zanzibar. Leilani je bila odličan suputnik, što nas je dodatno motiviralo da s njom putujemo po svijetu. Na letu smo morali imati maske i vizire, osim za vrijeme objeda. Suprug je bio discipliniran, kći i ja baš i nismo. Nisam shvatila ni zašto je u ekonomskoj klasi nošenje obvezno, a u biznis klasi nije. Tko zna, možda virus voli samo ekonomsku.
Na povratku vizire više nisu dijelili niti je bilo obvezno imati masku. U Zanzibaru nema nikakvih epidemioloških ograničenja.
Kada smo sletjeli, zato sam skinula masku i duboko udahnula. Taj osjećaj slobode je neprocjenjiv. Odsjeli smo u mjestu Paje, u hotelu Khulala Ocean Blue Bungalows, smještenom odmah uz plažu. Taj dio Zanzibara manje je posjećen jer je ondje velika razlika između plime i oseke, a uz to je i jako vjetrovito, idealno za surfanje. Nama je sve to bilo zanimljivo. Uostalom, htjeli smo doživjeti autentičnu Afriku, a Paje upravo to i nudi. Iz njega smo svaki dan odlazili u obilazak otoka kako bismo vidjeli sve atrakcije, poput plivanja s morskim kornjačama, ali i saznali kako žive stanovnici Zanzibara.
Posjet mjesnoj školi.
Moja radoznalost i energija pogon su koji je pokrenuo i supruga i kćer, kojoj je najzanimljivije bilo roniti sa šarenim ribicama i družiti se s lokalnom djecom, da krenemo u avanturu, a kao kompromis na kraju putovanja četiri dana izležavali smo se na plaži.
Budući da je Leilani još mala, pazili smo na prehranu i higijenu. Osim u luksuznim resortima, u Africi uvjeti ipak nisu kao kod nas. Zato smo uzimali probiotik prije putovanja i tijekom njega, pili samo vodu iz boce i uz sebe stalno imali sredstvo za dezinfekciju ruku. Uz to smo kremu protiv sunca sa zaštitnim faktorom 50 nanosili svaka dva do tri sata i uvijek nosili pokrivalo za glavu.
Na plitkim obalama uzgajaju se alge od kojih se proizvode torbe, kozmetika i još mnogo toga.
Ako bih Zanzibar trebala opisati u jednoj rečenici, ona bi glasila: prirodno bogatstvo i siromaštvo na jednom mjestu.
Zanzibar je čudesan. Njegova ljepota okusa, mirisa, boja i zvukova toliko opija dušu da je nemoguće vratiti se bez mnoštva dojmova. Naprosto je nemoguće na Zanzibaru ne vidjeti siromaštvo i prljavštinu. Ali upravo taj životni, autentičan dio Afrike uvukao mi se pod kožu. Iako žive u znatno lošijim uvjetima od nas, ljudi su srdačni, nasmijani i željni komunikacije. Zaputite li se prema Zanzibaru, ponesite slatkiše i pribor za školu, darujte djecu, bit će vam i više nego zahvalni. Kupite od žena suvenire jer im je uz branje morskih trava to glavni izvor zarade. No, algi je zbog globalnog zatopljenja sve manje, tako da žene ponovno sve više ovise o muškarcima. Alge se sada ubiru i u dubljim dijelovima oceana, no žene uglavnom ne znaju plivati.
Plakala sam od radosti i ljepote na rajskim plažama uz afričke ritmove divnih umjetnika.
Srce mi se stegnulo zbog uvjeta koje djeca imaju u školi i koliko su zahvalni za jedan slatkiš. Sve je to Zanzibar. S jedne strane privlačno tirkizno more, egzotično voće, bijeli pijesak i nestvarni zalasci i izlasci sunca, a s druge strane mjesta koja svjedoče o teškoj povijesti kolonijalizma i bogate kuće kao podsjetnici na trgovce robovima. Ne tako davno, u 19. stoljeću, na tržnicama u Zanzibaru prodavali su se robovi, a o svemu tome i njihovoj sudbini možete doznati upravo u glavnom gradu Stone Town.
Ono što Zanzibar čini još posebnijim jest arhitektura i kultura.
Stone Town je najstarije naseljeno mjesto na otoku, koje je 2000. uvršteno i na listu svjetske baštine UNESCO-a. Šetnja njegovim ulicama danju je životopisna kao da ste dio dokumentarca na National Geographicu, a živo je i noću, pogotovo na tržnici Forodhani, koja nalikuje na festival ulične hrane. Razmišljala sam trebamo li zbog kćeri ponijeti nešto hrane, ali se pokazalo da to nije potrebno jer hoteli imaju jela prilagođena našem standardu, a restorani u gradu nude raznovrsnu ukusnu, uglavnom morsku hranu.
Cijene su povoljnije nego kod nas tako da smo zaista guštali u morskim delicijama.
Bili smo i u svjetski poznatom restoranu The Rock u Pajeu, koji je jedan od simbola Zanzibara. Nije velik pa je potrebno unaprijed rezervirati mjesto. U njemu možete i na terasi samo popiti piće. Hrana i usluga su odlični. Nas troje je ručalo i sve skupa, s predjelom, glavnim jelom, desertom i pićem, stajalo nas je oko 80 dolara. Vrijeme je bilo idealno. Barem za mene. Bilo je oblačnih dana za istraživanje i šetnju gradom. Jedan dan je padala kiša, ali nas to nije omelo u kupanju u toplom oceanu. Pandemija u 2020. pokazala nam je da se život događa sada. Ne odgađajte ni putovanja za bolje dane jer ne znamo što se već sutra može promijeniti.