Biti mama – jeste prelijepo, ali istovremeno nije lako. Osjećaj brige za svoje dijete ne prolazi čak ni sa njegovim punoljetstvom.
Bili smo dirnuti tekstom ruske spisateljice Narine Abgarjan o tome šta osećaju mame, kada „pretplatnik nije dostupan“.
Zove iz škole.
– Mama, završio sam. Krećem kući.
Vožnja do kuće je 20 minuta. Prolazi sat vremena. Zovem.
– Halo!
U pozadini je neka buka, psovke, vikanje..
– Gdje si?
– Uskoro ću. Čekaj.
I veza se prekida.
Biram ponovo. Pretplatnik nije dostupan.
Drage mame, koliko vam je potrebno vremena da biste došle do takvog stanja kada je knedla u grlu, i sve ispada iz ruku?
Meni – tačno 10 sekundi. Možda, malo više. Dalje radi mašta: potukao se. Napali su ga. Opljačkali. Desilo se nesto užasno. Nešto nepopravljivo…
Oblačiti se? Trčati? Kuda? Po liniji autobusa. Obilaziti obližnje zgrade. Nazvati razrednog. Ne, prvo u policiju. Ne, porodičnom prijatelju, inspektoru iz SUP-a. Da lociraju telefon. Može li se pratiti telefon ako je isključen? Gledaš kroz prozor, ulaze u zgradu. Dva ulaza. Trčiš iz jedne sobe u drugu. Usput ponovo biraš broj. I ponovo. Pretplatnik nije dostupan.
Prolazi još 20 minuta napetog očekivanja.
Navlačiš farmerke. Duks. Uzimaš ličnu kartu. Ključeve. Juriš po stanu, iz sobe u sobu, u potrazi za telefonom. Pretresaš sve. Telefon kao da je propao u zemlju. Skidaš prekrivač sa kreveta. Nešto ti smeta. Telefon. Oh, ti si ga stalno držala u ruci.
Skidaš kaput sa vješalice. Ne plakati. Samo, ne plakati. Bože, ja sam od ranog jutra vikala na njega što nije namestio svoj krevet. Jebeš krevet!
Zašto sam vikala na njega. Nikad, nikad, nikad ga više neću grditi. Sine, sine moj…
Čuje se zvono na interfonu.
– Da?
– Francuska legija stranaca želi ti dobrodošlicu!
– Gdje si bio?!
– Mama, otvori, ovdje ljudi čekaju…
Skidaš kaput sa sebe. Otvaraš ulazna vrata.
-Ubiću ga! – obećavaš sebi, smrknuto odlučna.
Izlazi iz lifta. Dvometraš sa teškim rancem na leđima. Džep jakne je sumnjivo izbočen.
– Gdje si bio? – sikćeš.
– Mama, kad sam te zvao, bio sam već krenuo kući nakon časova, pa sam se sjetio da imam dopunsku iz historije. Morao sam, ponovo, da se vratim u školu.
– Je l’ bilo teško da se javiš? Da ne brinem?
– Htio sam, ali mi je crkla baterija.
– Kad si me zvao, neko je psovao u pozadini!
– Aaa, pa to su neki pijanci, nešto su se svađali na ulici.
Stojiš i hvataš vazduh.
– Ovo je za tebe, – i vadi iz džepa čokoladu. Na licu mu je širok osmijeh. Isti moj osmijeh, i osmijeh mog tate.
Negdje, prije oko tri godine, novca kod nas nije bilo dovoljno, odlazio je napolje sa drugarima, i nosio 0,50 KM. Vraćao se sa čokoladicom. Ne znam, kako je uspjevao da uštedi. Ali, uvijek se vraćao sa čokoladicom. Pružao ju je meni na pragu.
– Mamice, ovo je za tebe.
To je meni, da. Meni, moje, za mene.
To je – za cijeli život. Za cijeli moj blagoslovljeni život, ozaren majčinskom srećom.
Još samo da se naučim da otjeram brige…
Izvor: zenski.ba