Mrzim što ja moram ovo da ti kažem, ali tvoje dijete je razmaženo derište. Da, tvoje dijete. Raspušteno je i dobija sve što hoće.
Znam da se trudiš da budeš dobar roditelj. Tvoji roditelji nisu bili baš pažljivi. Nisu znali čak ni gdje si pola vremena. Tvoj tata, nije znao da si svirala flautu. Tvoja mama je mnogo radila i propustila većinu tvojih utakmica. A ponekad je kasnila da te pokupi poslije treninga jer je zaboravila.
Ali ti nisi takva. Ti drugačije radiš.
Radiš najbolje što možeš jer želiš da djeca budu srećna. Previše si umješana, jer želiš da znaš šta se dešava u njihovom životu. Želiš da se osjećaju posebno i važno. Ti nikada ne kasniš da ih pokupiš. Ti im praviš raspored i organizuješ i predlažeš aktivnosti. Nadljećeš kao helikopter. Postavljaš milion pitanja. Želiš da njihovi životi budu obogaćeni. Ne želiš da budu razočarani. Ikad.
Ali, praviš greške, a i ja sam. I sada, naša djeca su derišta. Evo zašto, piše Zelena učionica:
1. Mi pregovaramo.
Naše dijete želi nešto, pa pregovori počinju: Kupiću ti to ako se budeš lijepo ponašao. Čujem odjeke u prodavnicama po cijelom gradu. Čak i kada je ponašanje katastrofalno, čuje se: “Dobro, ja ću ti dati još jednu šansu.” Ovo se, naravno, pretvara u još nekoliko prilika. Moje omiljeno pregovaranje je “Obećavam da ću to učiniti kasnije!” Pregovaranje može biti dobar alat, ali ako želite da bude efikasno, moramo povući liniju koja se ne može preći. Kad pređu liniju, igra pregovaranja je gotova.
2. Mi čistimo njihove sobe.
Ponekad jednostavno ne mogu više da izdržim. Njegova soba izgleda kao da ju je bomba je pogodila. Prljava odjeća, mokri peškiri, vašar na krevetu – haos svuda. Postoje čak i neke fleke od izlivanja na zidu. To je grozno i postaje groznije. Uprkos tome, djetetu je ipak dozvoljeno da obavlja sve svoje planirane aktivnosti i igranje. Ipak mu je dozvoljeno da gleda TV i druži se sa prijateljima. Nikada ne sredi sobu kada ga zamolimo, i mi šta ćemo, zasučemo rukave i sredimo je sami. Ali ovde je lako izvesti jednakost: Dijete se naviklo da neko čisti za njim i ne misli da je to stvar vrijedna pažnje. Riješite jednačinu i rezultat je = derište.
3. Nosimo im ranac.
Da, to je teško. Znam. Ponekad stvari jesu teške. Kada pokupimo dijete i nosimo mu sve do auta, radimo previše. Mi nismo tovarne mazge. Mi previše radimo na tome da djetetu bude udobno. Ovo stvara osećaj više vrijednosti.
4. Pitamo djecu šta žele za ručak.
Ja se ne sjećam da sam tražila ono što želim za ručak. Zar ne? Da li se sjećate da mama ikad kaže: Hej djeco, hoćete li da izađemo na ručak ili ostajemo kod kuće? Izlazak na ručak je posebna prilika, to vidim sad kada sam odrasla. Sjećam da smo imali samo nekoliko obroka varijacije: pasulj, grašak, kupus, musaka, i pilav koji sam prezirala. Uvijek sve kuhano u ogromnom loncu. Ali, znate šta? Pojela bih ono što mama iznese. Kraj priče.
5. Dječji planovi gaze naše.
“Žao mi je što ne mogu da idem, Boki ima utakmicu”. To je u redu – najveći dio vremena. Naravno da želim da idem na utakmicu. Ali drugi put, igra (i Boki) moraju zauzeti drugo mjesto u našem životu. I znate šta? Boki će igrati bolje jer nismo tamo da navijamo svakih pet sekundi. Želite da vaše dijete igra bolje? Propustite nekoliko utakmica.
6. Mi samo želimo da budu srećni.
Najnovija vijest: Djeca ne bi trebalo da budu srećna sve vrijeme. U redu je ako ne dobiju uvijek ono što žele, ne rade ono što žele da rade, ili ne idu gde žele da idu. Ako moraju da rade kućne poslove, ili provode vrijeme sa svojom porodicom, ili idu u kupovinu sa nama, samo naprijed i očekujemo kolutanje očiju i teške uzdahe napetosti. To je u redu, jer ne vrti se sve oko njih i njihove konstantne sreće.
7. Podrivamo autoritet međusobno.
Ovo je uobičajena greška. Naše dijete od nas traži da prespava kod drugarice. Roditelj A kaže, Ne. Dijete prelazi na roditelja B koji kaže, Naravno! Zašto? Jer nismo uvijek na istoj strani. Naša djeca su manje derišta kada smo ujedinjeni. Treba težiti dogovoru u ovakvim trenucima. Možemo govoriti o našim neslaganjima kasnije. U suprotnom, djeca uče da su roditelji jedni protiv drugih.
8. Ne dodjeljujemo im poslove i odgovornosti.
Ako dijete ne postavlja sto, raščišćava sto, stavlja posuđe u mašinu, ne skuplja lišće, ili šeta psa, onda bi dijete trebalo da plaća stanarinu.
9. Pravimo izgovore za loše ponašanje ili loše ocjene.
Izgleda da svi pravimo istu grešku. Loše ponašanje je loše ponašanje. Ona je umorna i gladna je baš bezveze izgovor. Do kasno je bio na treningu i nije stigao da uradi domaći (koji je zadat prije mjesec dana) je jednako loše. Ili, najgore, taj nastavnik je baš uzeo na zub. Moramo prekinuti da opravdavamo loše ponašanje ili nedostatak radne etike. Bez discipline, djeca postaju derišta.
10. Raspravljamo se sa nastavnikom i trenerom.
Važno je da podržavamo našu djecu, ali tek nakon što se naša djeca založe sama za sebe. Kada nastavnik primjeti da dijete slabi u radu i učenju, verujem mu. Suprotno popularnom vjerovanju, većina nastavnika želi da pomogne mladim ljudima. Oni žele djeci dobro. Kada se sporimo oko polučasovnog učenja ili toga da li je kasno da se radi domaći, dijete uči da može da nastavi da bude lijeno, jer njegovi roditelji će da nađu izgovore u njegovu korist. Dijete tada uči da ne mora da poštuje svog učitelja i da završi zadatak. To je tako jednostavno.
Pažnja je dobra. Uključeni roditelji su divni. Ali, način na koji obraćamo pažnju je taj koji može da šteti. Kada pustimo našu djecu da pregovaraju, radimo pogrešno. Ako pravimo izgovore za njihovo loše ponašanje, radimo pogrešno. Ako im je previše udobno, radimo pogrešno. Kada čistimo njihovu sobu, uvažavamo instrukcije za ručak, i podrivamo svog supružnika, naša djeca se pretvaraju u razmažena derišta.
Sva djeca treba da nauče da jedu grozni pilav s pilećom kožurom i boraniju s vremena na vrijeme. To gradi karakter.
Izvor: Zelena učionica