Ja sam lijena mama.
Osim toga, ja sam sebična i bezbrižna. Želite li znati zašto? Pa, ja samo želim da moja djeca preuzmu inicijativu, da postanu neovisna i samostalna.
Kao teta u vrtiću, vidjela sam zaista puno djece koji su bili po meni prezaštićeni, osim jednog dečkića Jakova, koje mi se urezao u sjećanje. On je odgajan da sve što mu se stavi od hrane ispred njega on pojede, volio on tu namirnicu ili ne. Kao rezultat toga, dječak je dobio ozbiljan poremećaj prehrane.
On je mehanički žvakao i gutao sve što mu je dato. Morala sam ga hraniti, jer on nije mogao sam jesti. Prvi put kada sam hranila Jakova, na njegovom licu nisam mogla iščitati nikakvu emociju. Ja sam podignula žlicu, on je samo otvorio usta, žvakao, progutao.
Pitala sam ga: voliš li zobene pahuljice?
Njegov odgovor je bio ne. Ali je i dalje otvarao usta i prihvaćao hranu.
Tada sam ga pitala želi li još, i tada je rekao ne, ali je i dalje otvarao usta i jeo.
Tada sam mu rekla: Ako to ne voliš, ne moraš to jesti.
Tada me je pogledao toliko iznenađeno, jer Jakov nije znao da je to moguće.
Isprva, Jakov je uživao u svom pravu da može odbiti hranu i pio je samo sok. Ali onda je počeo jesti ono što mu se sviđa, a ostalo je ostavljao. Naučio je da može birati. A onda smo ga prestali hraniti, počeo je sam jesti, to je prirodna potreba. Gladno dijete će očistiti tanjur samo od sebe.
Ja sam lijena mama. Bila sam previše lijena da nahranim svoju djecu. Kad su moja djeca navršila jednu godinu, dala sam im žlicu, sjela pokraj njih i gledala ih kako jedu. Kada su napunili godinu i pol dala sam im vilicu.
Još jedna prirodna potreba. Jakov je kakao i piškio u gaćice. Njegova mama nam je rekla da moramo svaka 2 sata voditi Jakova na toalet. Ali u vrtiću s puno dječice to baš nije lako za izvršiti. Kao rezultat čekanja, on se popiškio i ukakao u gaćice, nikada nije ni pokušao pitati da ga se odvede na wc. Tjedan dana kasnije, problem je bio riješen.
“Želim piškiti”. Jakov je ponosno najavio da ide u kupaonicu.
Ja sam lijena mama. Volim spavati kasno vikendom. Jedne subote probudila sam se na oko 11 sati prije podne. Moj dvogodišnji sin je gledao crtiće i jeo kekse. Sam je upalio televizor i uključio dvd player – sam. Njegov stariji brat, koji ima osam godina, više nije bio kod kuće.
Dan prije, on je zatražio dopuštenje da ide s prijateljem i njegovim roditeljima u kino. Rekla sam mu kako sam perlijena da se dignem tako rano, ali ako želi sam s njima ići mora se dignuti i spremiti isto tako sam. Naravno da nisam spavala, uključila sam alarm i osluškivala je li se probudio i spremio. Kasnije mi je mama od prijatelja poslala poruku kako su krenuli. Sve se izdogađalo ali”iza kulisa”.
Prelijena sam da mu provjerim raspored za knjige za sutrašnji dan škole. Lijena sam da mu izvadim mokre stvari iz ruksaka nakon treninga plivanja. Čak sam i prelijena iznijeti smeće, jer je to zadatak mog starijeg sina.
Također ga mogu zamoliti da mi skuha šalicu čaja. Čini mi se da ću postajati sve ljenija i ljenija kroz godine.
Ali kada nam dolazi baka u posjetu, moja se djeca promijene do neprepoznatljivosti. Moj stari sin više ne zna sam napisati zadaću, ne zna koji je dan da stavi knjige u torbu. Čak više ne zna sam zgrijati večeru. Mora da se tako promijeni jer baka nije „lijena“.
- Djeca neće nikada biti neovisna ako to njihovi roditelji ne žele.
Izvor: zenski.ba