Naše blago
Šum i miris mora poništavaju posljednja dva dana pakovanja. Zadovoljna djeca raspoređuju igračke po peškirima i izdaju prve naredbe glede potrebnih rekvizita za ulazak u vodu. Shvatim da nisam obukla kostim za kupanje što koristim kao priliku da prošetam nazad do apartmana. Gledam otvorene kofere i razbacane stvari ispod kojih viri jedna jedina knjiga koju sam ponijela uz najluđi optimizam: da ću je zapravo pročitati. Dok uzimam još par stvari za plažu, padam u iskušenje da ponesem peškir, šešir, knjigu i uputim se na neko drugo mjesto, barem sat vremena.
“Mama, vidi me!” dočekuje me razdragani glas našeg sina koji je već usavršio skakanje sa omanjeg kamena u plićaku. Oduševljenje koje pokazujem za tu vratolomiju aktivira potrebu mlađeg djeteta za dokazivanjem, što dovodi do takmičenja, svađanja i na kraju suza oko jednog kamena na plaži punoj kamenja. Rješavamo okršaj razdvajanjem rivala: dok tata dječaka uči da pliva, nas dvije se igramo u plićaku sa kanticama i lopaticama, što je njoj neizmjerno zabavno. Danas je bio dobar dan.
Doručak, plaža, šetnja, spavanje, ručak, plaža, šetnja, večera… Smjenjuju se poznate aktivnosti u istom ritmu. I dalje nosam svoju knjigu, premještam je iz jedne u drugu torbu, u wc, na balkon, pored kreveta. Aktivnosti na plaži sve manje zanimaju djecu. U vodi ih i možemo kontrolisati i usmjeravati na plivanje, ali van vode je to nemoguće. Ako nisu u sukobu, onda hodaju po tuđim peškirima, uzimaju igračke druge djece i redovno dosađuju ljudima koji ne pokazuju simpatije prema smetalima. Oboma je jasno da ovo što nazivamo “odmor”,prelazi u “horor”.
Dok sjedim u plićaku i bezuspješno pokušavam započeti igru skupljanja kamenčića, ugledam staklo, lijepo zaobljeno i morem izbrušeno, smaragdno sjajno pod suncem i dobijem ideju. “Hoćemo li tražiti blago?” upitam sina koji sa nevjericom odgovara: „Hoćemo… ali gdje?!”
Uzimamo kantice i krećemo u potragu za našim blagom. Vrlo brzo su oboje počeli prepoznavati bijele, prozirne, smeđe i zelene oblike oblog stakla svaki put uzvikujući “blago!” ponosno upoređujući ko je više skupio. Izmoreni, zaspali su prije redovnog termina, dok smo mi neplanirano slobodno vrijeme iskoristili za svoje aktivnosti: film i knjigu.
Naredne dane “češljali” smo našu plažu uzduž i poprijeko. Sve je manje blaga koje se lako nalazi, pa smo proširili potragu na sljedeću. Svojim aktivnostima budili smo znatiželju turista i mještana koji su pogledima pokušavali da saznaju sadržaj njihovih kantica u koje bi zalutala i pokoja školjka. “Oprostite, šta to skupljate?” upita me starija gospođa koju već pozdravljamo na plaži. “Blago!” preduhitri me odgovorom moj dječak. “Čistimo plažu od stakla. Nekome staklo, nama blago”, objasnim joj kratko. “Ne razumijem. Vi ste tu par dana, zašto bi to radili?” Iznenađena pitanjem, shvatim da je ovdje glavni problem što smo drugačiji: “Zato što gdje god da odemo, i dalje živimo na istoj Planeti, zar ne?” odgovorim. Usiljeno se nasmijala i okrenula glavu.
Na kraju odmora naša kolekcija blaga je bila mimo svih očekivanja. Djeca su sa tatom razvrstavala djeliće po boji i veličini, sušili ih na balkonu i slagali u kutijice. Odlučili smo sve ponijeti sa sobom i naći načina da sačuvamo uspomenu na divnu zajedničku aktivnost uz obećanje da ćemo uvijek biti kreativni, bolji i pozitivno drugačiji.
FOTO/TEKST: Erna Šošević