Kao i svaka mama, tako sam i ja smatrala da je moje dijete savršeno u svakom smislu, te sam svoje ukućane gnjavila svakom njenom sitnicom koju napravi, bila to neka nerazumljva riječ, grimasa ili oponašanje mojih postupaka. Ali u jednom periodu počela sam sumnjati u to savršenstvo…..A zašto? Jer sam upoznala mame iz parka!
Tog dana bilo je prekrasno vrijeme, te sam odlucila izvesti kćerkicu u šetnju. Park je bio prepun lišća u svim tonovima žute boje. Uživale smo u popodnevnim zrakama sunca. “Baš vam je lijepa curica.” – prenu me neko iz mog sanjarenja.Bila je to još jedna mama sa mališanom, koji je tek bio prohodao i nespretno tumarao po gomilama lišća.
Da li vaša curica ima zube?…Pa,nema…još nema – rekla sam. A žena je djelovala iznenađeno i čak klimala glavom.
E tu počinje moja agonija! Narednih mjesec dana sam spopadala svaku ženu koja gura kolica, zavirivala u njih i pitala se -“Ima li ova beba zube?” One mame čiji anđelčići imaju zube, ponosno su klimale glavom, čak mi i pokazivale te biserčiće, a neke su tužno odmahivale glavom, pa kao da su oformljene dvije grupe: bebe sa zubima i mi – bezubi. Uzalud me i pedijatrica uvjeravala da je to normalno i da ne postoji ni jedno dijete koje nije dobilo zube.
I taman kad sam mislila da ću poludjeti, mojoj curici je nikao zubić!Tog jutra sam, sva sretna, požurila da se pohvalim drugim mamama, kad tamo…Šok! Beba, vršnjakinja moje curice, uveliko sjedi. Sama, Odmah sam se počela optuživati da nisam dovoljno radila s njom, nisam je vježbala. Čak sam bila toliko uspaničena da sam propustila da se divim njenim prvim riječima. Opet me pedijatrica uvjeravala da je sa njom sve ok.
A onda sam se požalila jednoj starijoj tetki koja se osmijehnula i rekla mi :”Draga moja, koja to majka neće preuveličati sve ono sto njeno malo savršeno dijete uradi, to je “hrana”za sve mame.”
I tada mi je sinulo! Parkovi su zapravo neka vrsta Olimpijade na kojoj se mame takmiče čije je dijete bolje i time se dokazuju.Otkrila sam da djecu nikada, ali nikada ne treba upoređivati sa drugom djecom, jer svako je dijete priča za sebe i svako je savršeno na svoj našin.
A zašto su mame takve?Zato što su mame i što su navikle da se drugi dive: “Kako vam je dijete slatko”, pa nekad i pretjeraju u svojim hvalospjevima.I na kraju, hvalite svoje dijete na sav glas, a brige i nedoumice ostavite za najuži krug porodice i ljekara, jer savjeti iz parka znaju samo da uspaniče. A nama su naša djeca svo naše blago i savršenstvo!
Stavovi izneseni u autorskim kolumnama i komentarima, ne moraju odražavati stavove redakcije portala.