Nekada u kasicu prasicu ili ispod jastuka, a sada na karticu, u digitalni novčanik ili negdje u “oblaku”. Trebamo li učiti djecu o novcu i svemu što novac donosi sa sobom u digitalnom dobu?
Radim od kuće. Improvizirana kancelarija od jednog kvadratnog metra u hodniku. Minimalizam sa malim stolom, stolicom i gomilom kablova između dva laptopa, monitora i ostalih perifernih uređaja. Radim nekim virtualnim prostorima za kolaboraciju tj. rad na daljinu kao što su Slack, Confluence i GoogleDrive. Da malo razbistrim glavu dolazim u trpezariju gdje mi sin ruča i nešto gleda na tabletu. Srećom ima limitirano maksimalno vrijeme do 2 sata i 30 minuta dnevno na vlastitom tabletu od kojih sat vremena može samo raditi na edukativnim aplikacijama (IXL i Google Classroom). Pita me kako sam. Kažem “dobro, nešto radim.” A sin će “Tata zamisli ti nešto dobro uradiš i završiš neki projekt”. Kažem “Dobro, i šta onda”. Kaže “Onda dobiješ email u kojem se otvori video koji sadrži video poruku sa muzikom da si dobio 15 dana slobodno da se odmoriš”!
Devetogodišnjak već ima ideje za završne procese projektne kolaboracije koja podrazumijeva automatske nagrade pri završetku zadatka a ja se domišljam na razne načine kako da nagovorim ljude da rade jednostavnije i brže. A do nagrada još nisam stigao. Nije tema kolaboracija ali me sin potakao na razmišljanje o tim malim umovima koji odrastaju u ovo digitalno vrijeme gdje se nova vrijednost stvara sa informacijama.
Tek mu je 9 godina i ima već ideje za nagrađivanje rada, o kojem realno ne zna puno, mada im je u školi kolaboracija i zajednički rad na prezentacijama već rutina. Znači bliže se vrednovanju svog angažmana i tu dolazimo do teme teksta. Kako djecu učiti o vrijednosti novca i generalno o konceptu vrednovanja nečega novcem. U svijetu odraslih novac je prilično bitan. Smatramo da ako imamo više da nam je lakše i bolje. Nije u novcu baš sve, mada je i to tema za diskusiju. Ali kada i kako početi djecu učiti o novcu? I može li savremeno društvo možda razmotriti potrebu sistemske edukacije o novcu i sistemu vrednovanja još u osnovnoj školi? Novo vrijeme, nove potrebe.
Iz ličnog primjera, nije me niko učio kako efikasno koristiti novac kad sam bio osnovac. Ako ga imam ili kad ga dobijem. Nekako sam učio u hodu, kao i moji vršnjaci. Dobije se malo novca (uvijek je malo) tokom pojedinih praznika, ili od članova šire i uže porodice ili prijatelja. I učilo se nekako u hodu o bankovnim računima, čekovima. Kad se susretnete sa inflacijom u tinejdžerskim godinama naučite da novac koji dobijete trebate brzo trošiti, inače sve manje vrijedi. Iako smo nekad znali imati “pametne” odluke. Naime mama me nagradi iznosom novca sa kojim mogu da sa prijateljem odem na planinu na skijanje tokom zimskog raspusta. A mi na autobuskoj stanici odlučimo da idemo na more jer je kao jeftinije i možemo se bolje provesti. Novac daje i slobodu izbora?! Bilo je (ne)zaboravno na tom zimskom ljetovanju! Tokom svog školovanja se nisam susreo sa temom novca do fakulteta. Čudno zar ne? Možda su bolje prošli oni koji su upisali ekonomsku srednju školu. U svakom slučaju sad kad razmislite nije se puno učilo, a niti znalo o novcu, vrijednosti, ulaganju, štednji, kamatama i sličnim konceptima. Bilo je do roditelja, ulice, lokalnih granapa, prijatelja, starijih uzora, komšija.
Sad kad gledam i istražujem koncepte digitalnog bankarstva, kriptovaluta, investiranja, re-investiranja, reprogramiranja dugovanja, štednje, vrijednosnih papira, itd., nekako se nameće potreba da se mlađima omogući bolja osnova iz tog dijela ekonomisanja. A posebno, što se sve navedeno može raditi putem mobilnih telefona preko kojih se može i kupiti skoro sve. Nadam se da nema puno onih kojima je dijete malo više potrošilo sa kartice dok se igralo raznih video igara? Odrasle ne računam. To je i razlog više da je vrijeme da se u obrazovanje uvede od osnovne škole predmet “Vrijednost i novac” ili sličan jednostavan naziv. Ako već negdje jeste čestitke pedagoškim radnicima. Iskreno, nekako mi je čudno da se uče razne jednačine sa dvije, tri i više nepoznatih, a da se ne uči o novčanicama koje su u džepu učenika ili sad u mobitelima. A posebno o štednji, kamatama, budućoj i sadašnjoj vrijednosti novca. Ja sam odlučio uzeti edukaciju u svoje ruke. Nadam se da familijarno nećemo bankrotirati. I ovaj se pojam mora naučiti jer nije ništa strašno.
Djeca o novcu uče čitajući stripove i slušajući podcast
Odličan iskorak je nedavno uspostavljen kroz podcast “Million Bazillion!”. Sadržaj je dostupan samo na engleskom. Tu se nalazi jednostavno složen sadržaj u tekstualnom i audio formatu. Moj se sin prilično zabavio slušajući epizodu koja je govorila o pregovaranju kao važnoj vještini. Kako se efikasno pregovara i dobije LEGO kutija koju on želi. Zanimljiv je učinak na djecu kada čuju od nekog “službenog” izvora šta bi trebala da urade ili kako da pregovaraju kako bi dobila ono što žele. Pregovaranje oko dobivanja željene igračke je korisno i za mnoge druge stvari. Razvija komunikaciju, utiče na pozitivnu diskusiju i unapređuje buduće razmjene vrijednosti i razgovore između djece i roditelja. Poslušajte.
Jedna epizoda govori o reklamiranju i kako djeca a i roditelji mogu efikasnije odgovoriti marketing izazovima. Marketari izvinite! Reklame su naravno tu sa razlogom da prodaju proizvod. To djeca baš i ne znaju u detalje. Možda u strip formi to bude jasnije. Posebno šta djeca trenutno žele, a šta trebaju. Marketing dileme koje prodaju.
A praktično sam primjenio i digitalno bankarstvo. Jednostavnu edukaciju djece sa financijama nudi Revolut digitalna banka. Naime usluga Revolut Junior nudi bankovni račun i debitnu karticu djeci od 7 do 17 godina. Cilj je naravno poslovni – privući porodice sa djecom. No, ta usluga po mom sudu je odlično zamišljena. Prvo nije moguće više od 40 eura mjesečno prebaciti na taj račun. Roditelj ima uvid u trošenje i kontrolu nad karticom. Sve se podešava sa mobilnom aplikacijom. Tu je i opcija za definisanje zadataka koje djete mora ispuniti kako bi dobilo mjesečni džeparac. Mi smo dogovorili jedan test iz IXL matematike je 2KM. Sigurnost i upotrebu računa i kartice kontroliše roditelj, nosilac računa. Sve u svemu moj sin je napravio prvu kupovinu sa svojom karticom sa 9 godina. Njemu je bilo super iskustvo. Štednju i budžetiranje potreba smo uveli kao dio procesa edukacije o novcu. Jer takve edukacije još nema u školi u tom dobu. Barem ne kao dio standardnog nastavnog plana.
Sve je počelo sa kasicom prasicom, bobama, paricama, džeparcom. Sada je sve na kartici i u mobilnom telefonu. Ako se u osnovnoj školi uči o novcu, po meni bi definitivno bilo olakšano odrastanje, sticanje samopouzdanja, sticati znanja o (svom) novcu i ranije dobijanje percepcije kako funkcioniše sistem baziran na materijalnim vrijednostima. Neke stvari u životu je bolje ranije naučiti. Šta vi mislite?
