Pročitala sam milion puta kako prehrambene navike stičemo u djetinjstvu i da od toga šta i kako jedemo kao mali zavisi naš čitav život. Nisam pretjerano vjerovala u to, moram priznati, a onda sam počela razmišljati o tome kako se danas hranim, prvenstveno šta najviše volim da jedem i ipak moram potvrditi da u tome itekako ima istine.
Ne znam da li je kod svih tako, ali kad pomislim na djetinjstvo, ja se uvijek prvo sjetim Jaffa keksa. Dok nisam krenula u školu čuvala me baka, a Jaffu mi je tata donosio s posla kad bi dolazio po mene. Uopšte nije neobično što meni Jaffa izaziva lijepe emocije, radost i sreću zbog susreta sa ljudima koje volim. I danas mi je omiljeni slatkiš, a kombinacija narandža i čokolada su mi vrsta božanstva. Nema te samokontrole koja mi može pomoći kad se nađem u njihovoj blizini.
Drugo sjećanje mi je moje ime napisano od krompira, kao pomfrit. To je tata imao običaj praviti jer sam bila dijete koje nije voljelo da jede. Slično kao i sa Jaffom – danas mi je pomfrit putovanje u djetinjstvo. Na prvi zalogaj se pretvorim u malu Hanu oko koje svi skaču, ugađaju joj i mole je da pojede nešto.
Mene nisu tjerali da jedem batinama, ali su isprobali sve ostale metode. Čak i onu da me puste da ne jedem dok sama ne budem tražila. Nekih 15-ak sati kasnije je mama bila u panici i natjerala me da pojedem bilo šta jer nisam pokazivala da bih mogla uskoro ogladniti. Prepričava se kako sam jednom pitala kad ćemo praznik proslaviti tako što nećemo apsolutno ništa jesti. U tom periodu je meni to bila idealna varijanta slavlja. Uopšte nisam shvatala što su svi toliko zapeli sa tim jelom i zašto je ono tako važno.
Za ručkovima sam uvijek mrljavila, pa su mi znali odrediti do koliko sati od početka ručka mogu jesti, a nakon toga mi se sklanjao tanjur. Trebam li napominjati da to nije dalo rezultate i da mi uopšte nije bilo u interesu da požurim? Nakon jednog ručka sam sa tatom bila u parku i dok sam se igrala on je vidio da nešto žvaćem. Pošto mi nije ništa davao prepao se i natjerao me da to ispljunem. Ispostavilo se da je u pitanju bio komad mesa koji sam žvakala od ručka, nekih 3 sata najmanje, bez da sam ga progutala.
Danas znam koliko je za funkcionisanje organizma i život uopšte važna hrana koju jedemo i trudim se koliko god mogu da se hranim zdravo. Jedem puno povrća i voća kojeg volim zahvaljujući mami koja me ipak naučila da jedem sve. Ali lagala bih kad bih rekla da mi je lako, posebno kad se nađem pred iskušenjima poput slatkiša ili na primjer pomfrita. Bez obzira što znam koliko nisu dobri i koliko ću se nakon njih osjećati tromo, napuhano, bezvoljno i još svašta nešto – često ne uspijem da odolim. I mislim da je ključni problem u tome što oni kod mene izazivaju lijepe emocije. Znate ono kad osjetite neki miris i u sekundi ste na nekom ljepšem mjestu? E tako to bude kod mene. I znam da nisam jedina, odnosno da mnogi imaju slične probleme.
Zbog toga sam imala i nekoliko pitanja za pedijatricu Maju Šunjić Karač, da mi i sa stručne strane pokuša objasniti kako se nositi sa problemima ishrane kod djece.
Majo, pročitala si moja iskustva, pa da se nadovežemo na njih – da li sam u pravu kad kažem da je moj najveći problem povezivanje konkretne hrane sa lijepim emocijama?
Slažem se. Hrana je poslije zraka naš prvi kontakt sa životom i uglavnom je povezana sa nekim ugodnim događajem i doživljajem. Hranu nam u prvim godinama života nude najbliže, bliske, drage, poznate i osobe od povjerenja. Ta sjećanja se utiskuju u našu memoriju kao uglavnom prijatna. Ne bih ga nazvala problemom sve dok se u vraćanju “ukusu djetinjstva i sreće” možemo kontrolisati.
Danas smo bombardovani savjetima šta i kako trebamo jesti. Šta ti savjetuješ mamama, kako da djecu od malena nauče da se hrane zdravo?
Imam sreću da radim u doba visoko sofisticirane tehnologije kada većina mama sama može doći do informacija kako pravilno hraniti djecu i kad im šta ponuditi. Imaju više od dva TV kanala i Google. Na svakom kiosku u svakom momentu su sigurno najmanje 3 časopisa posvećena bebama, dječici i savjetima o ishrani. Moja uloga je u modificiranju tih informacija uglavnom. “Uskačem” u pomoć kad se desi neki problem, organske ili psihološke prirode, kod poremećaja u hranjenju.
Prvi korak je objasniti šta je dobro a šta loše u datom momentu za odredjeni uzrast djeteta. Jelovnik “malog čovjeka” se uglavnom sa majčinog (ili zamjenskog) mlijeka počinje obogaćivati od šestog mjeseca života. Sa prvom godinom taj jelovnik treba da je šarolik kao kod odraslih ukućana. Od samog starta treba da se ponude zdrave namirnice, obrađene u majčinoj kuhinji, sa zastupljenim osnovnim faktorima ishrane u određenom omjeru (masti, bjelančevine, šećeri). Sve to treba biti “začinjeno” ljubavlju, “upakovano” strpljenjem. Ne odustajati čak ni kod upornih odbijanja neke hrane. Napraviti pauzu, pa ponuditi poslije. Ne smije se na prvom odustajanju posegnuti za prerađenim i industrijskim namirnicama (koje su napravljene da se “na prvu svide” jer su obogaćene pojačivačima okusa, o čemu smo već imali priliku čitati i na stranicama CyberBosanke.
Prijateljica mi se jednom požalila da njena mala djeca nepogrešivo znaju prepoznati šta od hrane nije zdravo i upravo to najviše vole. Znam i neke koji uspijevaju kod kuće da održe sve pod kontrolom, ali čim dijete krene u vrtić ili školu, sav trud padne u vodu. Šta raditi, odnosno kako se izboriti sa onim – pa svi to jedu, hoću i ja.
To mi je iz iskustva poznat fenomen. Za užinu su valjda mamama u frci oko spremanja djeteta ujutro, pa još i ako rade, pa još i ako ima zadaće i drugih aktivnosti – lakše pripremiti neku “kupovnu” hranu. Tako oni pojedinci koji donesu nešto “domaće” ili voće (koje je i prilično komplikovano jesti “vani” ili u školi, jer “kaplje, slipa, mora da se guli ili opere”) vjerovatno prestanu uživati u svojoj “posebnosti” (niko u mlađem uzrastu ne voli da bude izvan jata).
Da bi se smanjio stres na minimum treba pristati na neke kompromise. Dogovarati planove, recimo za kesicu “štapića” u vrtiću/školici pojesti jednu voćku kod kuće ili svježe cijeđeni sok ili jednu malu papriku ili dva drvca brokule ili šolju domaće juhe… Čitati deklaracije, birati one sa najmanje E-ova i kojekakvih dodataka dugačkih naziva (natrijumhidorgenkarbonat, glutamat npr), kupovati manja pakovanja ili kod mlađih uzrasta posezati za malim “prevarama”- u fabrička pakovanja stavljati domaće proizvode.
Da li misliš da roditelji nisu svjesni štetnosti prerađene hrane i njenog uticaja na zdravlje? Dovoljno je stati na velikom odmoru pored bilo koje škole da bismo vidjeli koliko se djeca hrane zdravo. Šta misliš da je uzrok tome?
Mislim da nisu svjesni iz razloga što ta šteta nije trenutna, nego odgođena. Ne udeblja se dijete “preko noći”, ne dobije dijabetes odmah, ne pokvare se zubi istog trena i tako dalje. Efekat je dalekosežan, spor, ali često nepopravljiv.
Šta bi se moglo uraditi da se situacija popravi, u nekom zamišljenom idealnom svijetu, kad bi se na primjer angažovala i država i sve strukture koje mogu uticati na rješenje problema?
Idealno bi bilo kad bi se vršila stroga kontrola proizvodnje i prodaje svih proizvoda. Idealno bi bilo kad bi svaka škola imala svoju kuhinju u kojoj bi jelovnik pravio nutricionista a kuhao profesionalni kuhar. Idealno bi bilo kad bi svaka mama tokom trudnoće pročitala najmanje dvije knjige od autora profesionalaca iz oblasti pedijatrije, ishrane i njege djeteta.
Šta na kraju reći mamama? Imaš li možda neki savjet iz svog iskustva?
Obilje je dobre hrane oko nas, ali je malo strpljenja i volje. Malo više truda u zdravom jelovniku je ulog sa ogromnim jackpot-om! Ukoliko ne možete izbjeći “zamku” društva, vrtića, škole i “nezdrave” hrane, onda bar u kući nemojte imati grickalice, bombone i slatkiše. Napravite kolač jednom u 7 dana, jedite krišku sa domaćim pekmezom na dan da zadovoljite “potrebu” za slatkim. I ne zaboravite na kretanje i fizičku aktivnost.
Na kraju šta reći osim da se vrijedi potruditi i stvoriti svom djetetu zdrave navike i lijepe asocijacije na zdravu hranu, a ne slatkiše kao u mom slučaju. A da je to moguće možete pročitati u dva teksta mojih blogerskih drugarica. Prvi je tekst Zdravo, belo i debelo koji je pisala blogerka Mahlat, a drugi Sprečite dečiju gojaznost i vežbajte s decom je pisala Maja Petrović – Vitki Gurman.
Autor: Hana Kazazović
Blog: cyberbosanka.me
