Njihov odnos prolazi kroz razne faze – od ignorisanja i rivalstva u djetinjstvu do najjače podrške i oslonca u zrelim godinama.
U djetinjstvu se najčešće slažu kao “pas i mačka”, ali njihova ljubav je i tada snažna i nježna. Drugačija od svih ostalih. Brat i sestra se vole na najposebniji način, čak i kada se glasno svađaju i jedno ispred drugog istupaju kao ljuti rivali.
Oni koji nemaju tu privilegiju, mogu samo da im zavide. Psiholog Dragana Medić kaže da je ovaj odnos često od presudnog značaja za sve ostale relacije i uloge koje će djevojčica i dječak imati tokom života. Ljubav između brata i sestre je specifična i prolazi kroz više faza – navodi psiholog.
– U ranom djetinjstvu dominira netrpeljivost praćena nerazumijevanjem i ljubomorom, jer se djeca bore za roditeljsku pažnju. Djevojčice su često nežnije, pa su i odrasli blaži prema njima, favorizuju ih pošto su slabije, što dječake nervira i zato pokušavaju da dokažu da su njihove sestre negativci, pišu “Novosti“.
U tom uzrastu, oni su uglavnom grubi, ne libe se da “ćušnu” sestre, počupaju ih za kosu, podmetnu im nogu, unište lutku, kažu im da su dosadne ili glupe. Djevojčice to stresno doživljavaju. Boli ih što ih braća kinje i ne žele sa njima da se igraju, pa za čas padnu u suze. Ali ni one nisu tako nevine.
Ponekad uživaju dok ih tužakaju roditeljima ili ih špijuniraju, ponosno otkucavajući roditeljima svaki njihov korak, kojim kupuju njihovu naklonost. Sagovornica “Života plus” objašnjava da se slična slika odigrava u pubertetu, kada su braća i dalje zvanično nezainteresovana za druženje sa sestrama. Distanca je prisutnija nego ranije.
Ali, razlika je u tome što su djevojčice jače, pa im često uzvraćaju udarac. Sada i one njih ignorišu, ne trude se da im se približe i izbore za njihovu pažnju ili čak pokušavaju da rade i ponašaju se suprotno od njih. Taj proces se naziva “deindentifikacija siblinga” i nastaje kao posljedica težnje da budu drugačiji. Na taj način se zapravo nose sa međusobnim rivalstvom. To objašnjava zašto je u porodici jedno dete mirno i smjerno, a drugo buntovno i svađalački nastrojeno – kaže Medićeva.
Međutim, baš na tome nesvjesno insistiraju roditelji, jer ih odmalena odvajaju, nastojeći da zadovolje kulturološke i rodne zahtijeve.
- Kćerke tretiraju kao nježnice u roze boji, a sinove kao junačine u plavom, pa se oni gledaju sa krajnje suprotstavljenih pozicija. Vremenom se to promijeni, jer kako odrastaju, brat i sestra shvataju da nemaju veće prijatelje jedno od drugog.
Počinju da izlaze zajedno, slušaju istu muziku, stvaraju zajednička prijateljstva. Braća su oduvijek, ali sa godinama sve više, zaštitnički nastrojena prema sestrama i spremna su da se za njih založe u svakom trenutku. Sestre tako znaju da imaju svog štićenika, pa im to daje osećaj sigurnosti – kaže psiholog.
Zato se i kaže da je biti brat ponekad bolje nego biti superheroj. Sestre su, sa druge strane, braći najveća podrška, a njihova ljubav je toliko jaka da kažu da ako se desi porodični zločin, jedino sestre nikada nisu optužene, pošto je tako nešto najmanje vjerovatno.
Bliskost među njima doseže posebne visine u još kasnijem dobu, kada roditelja više nema, pa se još više okreću jedno drugom. Iako imaju svoju porodicu i svoj život, brat i sestra su uvijek tu jedno za drugo.
To je posebna ljubav, koja ne liči ni na jednu drugu. Ne zauzimajte stranu Sagovornica savjetuje da roditelji ne pokušavaju po svaku cijenu da zbliže sina i kćerku dok su mali, jer to može da izazove kontraefekat.
- Ne bi trebalo da insistirate da se slažu u svakom trenutku i oko svega, da ih kažnjavate ako jedno drugo ignorišu, jer je prirodno da se djeca u djetinjstvu traže, a ne da im se nešto nameće. Pustite ih da se vole i svađaju, ali naravno, reagujte ako se tuku i povrijeđuju. Nemojte da zauzimate ničiju stranu, nego njegujte ravnopravnost, jer je to jedini način da se zbliže – poručuje psiholog Dragana Medić.
