Nerijetko se uhvatim kako se pokušavam sjetiti perioda svog života kada sam imala svo vrijeme ovoga svijeta. Dok peglam razmišljam o kišnim vikendima provedenih uz dobru knjigu i mamine mirisne ručkove.
Kuhanje me opet vraća u vrijeme kada sam se sa društvom satima smijala i polemisala o totalno nebitnim, a nama smislenim temama, dok pranje suđa na bezbrižne i lagane dane ispunjene aktivnostima koje me odmaraju, da ne kažem „neopterećuju“. Tako ja imam svoj Wonderland koji je toliko izmjenjen od mojih posjeta, da više ne znam šta se stvarno desilo, a šta sam izmislila, dodala ili oduzela.
„Ja to želim i hoću odmah…!“ naređivački ton moga sina izbaci me iz moje Zemlje u sekundi. Vrisak i histerični plač djevojčice mi potvrdi da sam sigurno prizemljila. Istovremeno rješavam obje situacije, objašnjavajući neodobravanje naređivanja jednom dok zagrljajem smirujem uplakano i uznemireno drugo dijete. Trenutno nimalo zabavna priča, ali ima radnju koja se mijenja iz minute u minutu, dajući nevjerovatne njihove zaplete i naše rasplete.
Gledajući ih kako se vraćaju svojoj igri, razmišljam o svom „vraćanju“ u prošlo vrijeme i o Alisi, jedinom liku iz bajki kojim sam se uvijek poistovjećivala. Njena mašta nema kraja, a fantastični događaji koje sam tako realistično doživljavala, su me tjerali da se toj knjizi vraćam cijelo svoje djetinjstvo. Onda u jednom periodu svog odraslog života sam je zaboravila, potisnula u neku zečiju rupu iz koje je skoro izašla i vratila mi se zbog jednog „buđenja“.
Jesen me natjerala da presložim odjeću u ormarima. To je aktivnost kojom nikad nisam bila oduševljena, ali davala mi je prostora za razmišljanje i razgovor, taj dan sa svojim sinom. Dok smo opušteno ispitivali jedno drugom o dijelu dana koji smo proveli van našeg doma, posmatrala sam ga kako se igra, kako mi rukicama pokazuje šta je radio i kako širi oči dok se trudi objasniti neke radnje.
U jednom momentu shvatim da više ne sluša šta pričam i šta ga pitam. Prestanem da radim to što radim i potražim ga pogledom. Mirno sjedi okružen igračkama i tiho priča sam sa sobom. Što ga duže gledam i slušam, shvatam da ustvari priča sa nekim drugim, tako stvarno i realno da bi svako pomislio da tamo ima neko. To je bio taj momenat, kada sam vidjela šestogodišnju sebe, momenat kada sam shvatila svog sina jer je on ja, a ja sam bila on. Bila sam Alisa.
Ushićena tim otkrićem, među knjigama brižno čuvanih lektira „Lastavica“, pronađem je: Alisa u zemlji čuda, Lewis Carroll. Pomilujem joj korice kao da se srećem sa starom prijateljicom, malenom, ali po vrijednosti jako velikom. 
Listam stranice i nasumično čitajući tekst, prisjećam se koliko je ta knjiga živa. Zahvaljujem joj na tome što je dio mog života.
Zahvaljujem joj što sad razumijem zašto dječak odbija da svoju sestru zove njenim imenom nego onim što joj je on smislio, zašto insistira da njegove papuče zovemo cipelama i zašto ne želi zaspati sve dok iz njegove sobe ne uklonimo sve što podsjeća na strašnu crnu pticu. To nisu hirovi, on ima svoj svijet koji je njemu realniji i ljepši od ovog u kojem mi ostali živimo.
Gledam u knjigu i razmišljam o svom „bijegu“ u prošlost, pitajući se zašto prošlost. Možda zato što nisam uspjela pobjeći sama od sebe. Možda zato što sam potiskivala to da sam drugačija, čudna i pomalo neshvaćena. Možda zato što sam se tako silno trudila biti kao svi drugi. Možda… ali sad sam dovoljno odrasla da prihvatim sve to. Da prihvatim sebe onako kako sad moj sin prihvata svoje biće i svoj svijet.
Nemam više potrebu da mir tražim u svojoj prošlosti jer ja više nisam ta osoba. Naše priče se pišu sada ili kako Alisa kaže: „Zamalo da zažalim što sam sišla u ovu zečiju rupu, ali ipak je zanimljivo.“ Knjigu čuvam i dalje svojoj djeci, da im jednog dana obogati život i rasplamsa maštu.
TEKST/FOTO: Erna Šošević
