Treba živjeti s djecom prirodno, treba ih uključivati u život, treba imati sluha za njih, treba im se stalno posvećivati, baviti se njima. Onda nema propusta, nema razmaženosti.
Fenomen slušanja kod djece je zapostavljen, djeca su sve više bića gledanja. Zato im je zakržljala i mašta i poslušnost, zato ne doživljavaju svijet više po pravim vrijednostima. Ono što vidimo je jače od onog što čujemo.
Dijete najprije doživljava svijet vizualno, ali onda treba postepeno i sve više uvoditi kod njega i ono što mogu saznavati po čuvenju, tako razumijevaju svijet oko sebe i same sebe. Treba mu zato puno pričati, a onda mu dati da to reproducira tako što će crtati jer, tako razvija svoje mentalno i asocijativno polje. Odatle potječe i riječ poslušnost, moramo prvo slušati, da čujemo.
Najbolje bi bilo izbaciti TV i igrice iz kuće. TV je postao bejbisiterka danas. Ako dijete više voli gledati crtiće nego ići s tobom u šetnju, izgubio si bitku, negdje si pogriješio.
Treba živjeti s djecom prirodno, treba ih uključivati u život, treba imati sluha za njih, treba im se stalno posvećivati, baviti se njima. Onda nema propusta, nema razmaženosti.
Pitaju ljudi što da rade kad dođu gosti, a djeca im skaču po glavi i uopće neće da slušaju. Ili ih vode u prodavaonicu, a dijete se počne valjati po podu i vrištiti da bi mu mama kupila nešto.
Taj problem se ne rješava tada.
Ako prirodno živimo s njima, ako smo se na vrijeme i u dovoljnoj mjeri bavili njima, ako znaju koliko su nam važni, tih razmaženosti neće biti. Ako si ga navikao da mu kupuješ pažnju preko poklona – a to je najveće zlo za dijete – onda će ono u prodavaonici tražiti da mu nešto kupiš jer mu je to zamjena za ljubav i pažnju. Ono tad ne traži keks, nego tvoju pažnju, a ti ga grdiš ili tučeš zbog keksa. Da si mu poklonio dovoljno pažnje i pripremio ga na taj odlazak u prodavaonicu, ne bi toga bilo.
To znači da mu na vrijeme objasniš da ne može svaki put nešto dobiti, da mama nema toliko para, ali ga mama zato vodi u šetnju i priča sa njim, što je puno značajnije. Ako dijete nije dobijalo adekvatnu pažnju, onda će je grabiti od drugih ljudi, npr. gostiju.
Preko poklona se lijepo može objasniti djeci značaj nekog događaja, praznika. Za male praznike će dobivati male poklone, za velike praznike velike poklone. Posredno mu se stavlja do znanja značaj nekog praznika, ali mu se, naravno, i objašnjava sve to.
Za djecu je važnije kakav primjer gledaju u kući nego što im pričamo. Ako dijete piše domaći, a majka kuha i kaže ocu za susjeda: “Vidi kakvu je kuću podigao! Nema dana škole, ali zna kako se živi!” – kakvu poruku majka šalje djetetu u tom trenutku?
Nikako ne treba kažnjavati djecu, a najmanje batinama. Taj bol koji smo mu nanijeli će stvoriti mržnju kod njega, a ne željenu reakciju ili promjenu načina ponašanja. Ako smo s njim živjeli prirodno, bavili se njime, ako ima stalno našu pažnju i ljubav, ono neće biti nevaljalo, neće biti potrebe za batinama i kažnjavanjem. Bolje je tad pričati o svojim emocijama.
Ako nas dijete voli, ako je poslušno (poslušnost koja dolazi iz ljubavi, ne iz straha), ono će prije razumjeti ako mu kažemo da nas je nešto povrijedilo (ne u smislu nabijanja njemu krivice) nego ako ga udarimo. A ako smo ga povrijedili batinama, nanijeli mu bol, ono neće moći suosjećati s nama.
Dr Svetomir Bojanin, dječji psihijatar
