Usamljenost kod djece
Čovjek je po svojoj prirodi društveno biće, a usamljenost i izolacija najteže padaju baš djeci školskog doba.
Većina djece u svojem razvoju prolazi kroz faze u kojima se “muče” sa uspostavljanjem prijateljstava, ili kroz učenje vještina pregovaranja svojih različitosti u održavanju tih prijateljstava. Te česte, razvojno uslovne “muke” često ne zahtijevaju zabrinutost.
Ono što djeci u takvoj fazi treba je razgovor i podrška u njihovim poduhvatima prijateljstva. Iako takva dječja iskustva ne ukazuju nužno na činjenicu da je dijete usamljeno, u nekim slučajevima, ukoliko se na to ne obrati dovoljno pažnje, može predstavljati početak djetetovog puta prema usamljenosti.
Usamljena djeca nisu jednostavno – sama, već su odvojena od onoga što je od vitalne važnosti za njihov rast i razvoj kao ljudske jedinke. Njihova usamljenost ih odvaja od tri važna područja: povezanosti sa odraslim osobama (roditeljima, rodbinom, učiteljima …), povezanosti sa svojim vršnjacima, povezanosti sa značajnim aktivnostima. Kada se to poveže s djetetovom (ne)sposobnosti za izražavanje svoje unutaršnje frustracije i bola, dijete počinje osjećati da ga niko ne razumije ili primjećuje, osjeća se bespomoćno, kao da nigdje ne pripada. Razvijaju se osjećaji usamljenosti, bezvrijednosti, besmisla i nesigurnosti u svijet koji ga okružuje, što sve može predstavljati i početak razvoja simptoma depresije.
Šta treba svakom, a posebno usamljenom djetetu?
Porodične aktivnosti i povezanost sa važnim odraslim osobama. Djeca trebaju više od dobronamjernih roditelja – trebaju roditelje koji su emocionalno dostupni. Roditelji su ti koji djetetu pomažu da stvore smisleni život, emocije i ponašanja, a takve životne lekcije se usvajaju kad su dijete i roditelji emocionalno povezani.
Vršnjačke veze su od vitalne važnosti za djetetov razvoj, bio to “samo jedan” najbolji prijatelj ili npr. grupa prijatelja koji sa njim treniraju fudbal u istom klubu.
Aktivnosti koje dovode do prihvaćanja samog sebe. Usamljeno dijete treba nadu da je, bez obzira na svoje muke odrastanja, neuklapanja u društvo ili razvijanja interesa, posebno i vrijedno takvo kakvo jeste. Ukoliko dijete dobije priliku izraziti svoja unutrašnja iskustva, dobija i priliku za razvoj samopoštovanja pa i osjećaj kontrole nad vlastitim životom.
Kako pomoći usamljenom djetetu?
Socijalne vještine se mogu (na)učiti. Roditelji mogu svom djetetu pokazati šta to znači biti prijatelj, ali ne mogu mu stvoriti njegove prijatelje ili mu pomoći da ih zadrži, to će morati naučiti samo. Evo nekih savjeta kako mu ipak olakšati taj proces:
Igra je bitna! Stvorite mnogo prilika za igru i socijalizaciju vašeg djeteta sa drugom djecom. Ukoliko dijete ima naporan i prenatrpan svakodnevni raspored, pokušajte ga malo “rasteretiti” kako bi imalo dovoljno vremena za igru i druženje. Ako je vaše dijete stalno nedostupno drugoj djeci, djeca će u svojim druženjima naučiti da ne računaju na njega. Pobrinite se da redovno odlazi kod svojih prijatelja ili da se često igraju vani. Isto tako, dozvolite svom djetetu da zove prijatelje na igru u svoj dom.
Budite prijatelj. Svojim prijateljstvima, pomaganjem i poštovanjem drugih ljudi pokažite šta to znači biti prijatelj. Podstaknite ga da bude korisno, ljubazno i uslužno, time što će vam npr. pomoći u pripremama za dolazak gostiju ili što će preuzimati njihove kišobrane, odnosno usvajati važne socijalizacijske vještine. Dajte mu do znanja koliko cijenite njegov doprinos.
Upoznajte svoje dijete. Budite svjesni stvarnih interesa svog djeteta i njegovih karakternih osobina. Odrasli ljudi se razlikuju po stupnju svoje društvenosti, pa tako i djeca. Ne silite ga da postane nešto što ono jednostavno nije. Prihvatite činjenicu da je dijete zadovoljno time da ima “samo” 1-2 bliska prijatelja ili to da ga jednostavno više privlače individualne aktivnosti. Naučite razlikovati djetetovu usamljenost i izolaciju od njegove urođene, karakterne potrebe da nešto više vremena provodi samo sa sobom, bez osećaja usamljenosti. Takvom djetetu pomozite u sticanju hobija koji odražavaju njihove interese ili individualnu kreativnost, što bi naknadno moglo predstavljati i osnovu za dijeljenje svojih interesa sa drugima.
Ne nastojte dijete po svaku cijenu učiniti “previše drugačijim”. Tokom svojih školskih godina, većina djece ne želi izgledati ili osjećati se drugačije od ostale dijece. Jedan od najvažnijih “zadataka” tog doba je – uklopiti se. Dosta roditelja želi da im se dijete na neki način “izdvaja” iz gomile, ali to je najčešće u velikom konfliktu s onim što djeca tog doba stvarno žele, a to je biti dio grupe. Dijete koje je “previše drugačije” od ostale djece predstavlja potencijalnu metu za zadirkivanje, izolaciju i druge oblike vršnjačkog nasilja.
Podstaknite dijete da pohađa neke grupne aktivnosti. Grupe zahtevaju komunikaciju i socijalizaciju. Usamljeno dijete će tako naučiti izražavati se pred drugima, dijeliti sa njima svoje sposobnosti, dok će mu njegovo učestvovanje u grupnim aktivnostima pomoći u razvijanju osjećaja ponosa prema vlastitim postignućima te povećati njegovo samopouzdanje. Ipak, dajte djetetu vremena da se polako privikne na grupu, da je samo “isproba”, i ostavite mogućnost odustajanja, ako stvarno to želi. U adaptaciji će mu ispočetka svakako više pomoći manje grupe, od 3-5 članova. Zapamtite, dijete mora osjetiti svoju sigurnost u grupi, a manja grupa ga neće toliko preplašiti. U velikim grupama se među djecom razvija poprilična količina zahtjevnih odnosa, tako da usamljeno dijete neće steći puno prilika za uživanje u druženju.
Zadajte djetetu posebne zadatke. Ovo je savjet koji se može primijeniti i kod kuće i u školi. Ispunjavanjem posebnih zadataka (npr. samostalan odlazak u trgovinu, pospremanje svoje sobe, pomaganje u svakodnevnim poslovima, i slično) dijete će naučiti neke strategije i tehnike koje može primjeniti i u grupnim aktivnostima. Dopustite mu da samo obavi zadani zadatak, da shvati kako u njega imate potpuno povjerenje.
Izvor: mamaibeba.com
