Društvo je sklonije popustiti djevojčicama da se igraju autićima ili da igraju fudbal, nego dječacima tolerisati igranje lutkama iako to razvija empatiju, govor i finu motoriku.
Dječake su oduvijek obeshrabrivali kad je riječ o igranju sa lutkama i igračkama “za djevojčice”, uglavnom iz straha da će to uticati na njihovu seksualnu orijentaciju i razvoj. Društvo je sklonije popustiti djevojčicama da se igraju autićima ili igraju fudbal nego što će dječacima tolerisati interes za lakove, igre frizera ili pravljenje kućica za lutke. Ipak, kako možemo očekivati od modernih očeva da se kvalitetno brinu o svojoj djeci, a u isto vrijeme zabranjivati malim dječacima da se igraju lutkama? Upravo kroz takvu igru vježbaju “roditeljske vještine”, isto kao i djevojčice.
– Iako igra izgleda kao nešto banalno, radi se o biološkom nagonu koji se javlja kod sve djece urednog razvoja i predstavlja glavni način učenja i komunikacije – objašnjava psiholog Sanja Ivanušević Grgas, praktičar terapije igrom.
Istina je da je igra djevojčica smirenija, a igra dječaka je praćena višim nivoom energije te uključuje aktivne i fizičke igre. Ipak, mnoga djeca ne žele da ih ograničavaju. Da li ih sputavati ili pustiti da izaberu svoje interese?
– Ako djeci damo priliku, bez prenošenja svojih očekivanja ili zabranjivanja, vidjećemo da će svi rušiti stereotipe – napominje psiholog Sanja Ivanušević Grgas dodajući da korišćenje raznolikih i drugom polu namenjenih igračaka nema veze sa negativnom uticajem na razvoj djeteta nego mu itekako doprinosi.
Kontrolisanje ili ograničavanje načina igre jednako je kao i kada odrasloj osobi pokušamo “narediti” šta da misli i govori. Svako dijete treba bi ima pravo da zaroniti u svijet mašte i igra se kako želi – pa bilo to djevojčice akcionim figurama a momci Barbikama.
– Vještačka podjela igračaka na muške i ženske ograničava djecu u igri, a time i razvoj vještina, interesa i talenata. Očekivanja zasnovana na polu i pritisci na djecu da se ponašaju prema vještačkim društvenim normama, a ne onako kako oni zaista jesu, veoma snažno djeluju na njih i oblikuju ih te često imaju negativne posljedice – naglašava psiholog Ivanušević Grgas.
Igranje lutkama, na primjer, nosi razvojne dobrobiti nezavisno od pola. Kroz odijevanje lutaka razvija se fina motorika. Razgovaranje s lutkama pomaže razvoju govora, izražavanju osjećanja i rješavanja problema. A saradnja s drugom djecom u toj igri doprinosi razvoju socijalnih vještina i vještina pregovaranja.
– Ono što sigurno znamo je da ‘igračke za djevojčice’ ne uzrokuju promjenu polne orijentacije nego, naprotiv, podstiču razvoj – kaže psiholog, a da sve igračke trebaju biti jednako dostupni svoj djeci misli i Marina Kubinčan Gruičić, vaspitačica-mentor u Dječjem vrtiću Iskrica.
– Zabrana igre lutkama može imati negativne posljedice na razvoj (zakidanje za vrijedno iskustvo, stvaranje osećaja nesigurnosti, loša slika o sebi). U vrtiću su igračke ponuđene po centrima bez podjele na ‘muške’ i ‘ženske’, ali ih djeca svejedno tako doživljavaju – rekla je Kubinčan Gruičić.
Bebe vole plavo, a ljubav prema ružičastom se uči.
Kognitivna istraživanja pokazuju da sve bebe vole plavo. Vanessa lobuli i Judi Deloach proučavale su grupu djece od sedam mjeseci do pet godina. Većina je birala plavu igračku, a tek oko druge godine devojčice su počele birati ružičastu.
Pobune protiv velikih lanaca donose promjene.
Srednjoškolka Antonia Aires-Brovn iz SAD-a imala je 11 godina kad je 2008. pokrenula kampanju protiv Mekdonaldsa jer su dijelili Happi Meal igračke na osnovu pola. Poznati lanac dječjih igračaka Tois’r’us također je nakon pobune roditelja promijenio na svojoj web stranici podjelu na “muške” i “ženske” igračke.
Ružičasta je bila za dječake, a nježna plava za devojčice.
Naše prabake vjerovatno su bile kao bebe odjevene u bijele haljinice. Baš kao i pradedovi. Tek 20-ih godina prošlog vijeka spominju se pastelne boje – i to ružičasta za dječake, jer je jača, i nježna plava za devojčice. Ipak, više se spominjala boja kose i očiju nego pol.
Izvor: 24. sata