Vjerovali ili ne, navike vašeg djeteta koje se ponavljaju mogu mu pomoći da reguliše svoja osjetila.
Ljuljanje, držanje ruku na određenim mjestima, držanje određenih stvari u ustima i stalno ponavljanje ovih radnji često je kod djece, a roditelji se pomalo boje i pitaju zašto se to sve događa. Često ih ta “uvrnuta ponašanja” plaše, neugodno im je i iritiraju ih. “Danas ako tražite ‘ljuljanje’ na internetu možda ćete doći do stranica koje govore o mentalnim bolestima. Ili ako drugim roditeljima opišite ta ‘čudna ponašanja’ sigurno će neka dobronamjerna mama dijagnosticirati vašem djetetu autizam, poremećaj pažnje ili anksioznost”, objašnjava Lindey Biel, terapeutkinja za djecu i koautorica knjige “Raising a Sensory Smart Child”.
Iako je važno da roditelji budu svjesni ranih simptoma nekih bolesti postoje određena “čudna” ponašanja koja su normalna u razvoju djece. Ustvari, kod 70 posto dječijeg razvoja uključeno je ponavljanje i besmisleni pokreti kao grickanje noktiju, igranje s kosom i trzanje nogom, pokazuje izvješće koje je objavljeno 2018. u časopisu Seminars in Pediatric Neurology, a prenosi Parenting.
Djeca to čine s razlogom, tako regulišu svoja osjetila. “Jednom kada shvatite zašto vaše dijete radi ono što radi i čemu služi, više na to nećete gledati kao na neobičnu naviku, već kao na ponašanje sa svrhom”, kaže pedijatrica Amanda Bennett.
Sisanje stvari
“Djeca koja su sklona žvakanju i sisanju stvari mogu to činiti jer njihova usta nisu dovoljno osjetljiva. Dijete koje sisa svoju majicu možda ima manju osjetljivost i treba mu više da smanji tu svoju potrebu”, kaže Biel. “Također ovu djecu takvi zvukovi smiruju i stvaraju osjećaj ugode te se oslobađaju serotonin i domapin koji im pomažu da se osjećaju mirno i da im nije dosadno”, dodaje dalje. To su često djeca koja kasne u govoru ili imaju probleme s jelom. “Često imaju problema s ovladavanjem preciznih pokreta usana i usta jer jednostavno njihovo osjetilo ne obrađuje informacije kao kod druge djece”, kaže Biel. Iako su ova ponašanja uglavnom bezopasna, roditelji trebaju usmjeravati ovo ponašanje kako ne bi došlo do gušenja ili kako se bakterije ne bi skupljale u ustima. Na primjer, ako se sisanje palca nastavi između druge i četvrte godine to može uticati na oblik djetetovih usana i stvoriti probleme sa zagrizom, prenosi Žena.hr.
Ljuljaju se i vrte
Djeca koja se prirodno više vrte, ljuljaju i skaču vjerovatno imaju vestibularni sustav (olakšava kretanje kroz prostor, daje informacije o položaju tijela) koji zahtijeva više pokret jer imaju nižu osjetljivost na podražaje. Ključ je znati kada je dovoljno. “Postoji nešto što se naziva obrnuta U-krivulja. Kada se dijete zavrti, uzbuđenje mu raste i poboljšava se njegova sposobnost da ostane mirno i usredotočeno. Odnosno, sve dok ne dođe do vrha krivulje, kad se uzbuđenje dalje povećava, ali učinak opada”, kaže dr. Miller. Prelaženje tih granica može dovesti do problema sa osjetilnim opterećenjem. Važno je raditi s djetetom i posavjetovati se sa stručnjakom i ako je potrebno ograničiti takve kretnje. Gimnastika i plivanje odlične aktivnosti za takvu djecu.
Mirisanje stvari
“Miris je ono osjetilo koje se izravno povezuje s limbičkim sistemom koji je centar za emocije, pamćenje i užitak u mozgu”, kaže Biel. “Djeca često mirišu stvari koje stvaraju ugodu jer su utješne.” Umirujući mirisi mogu jednostavno pomoći djetetu da se osjeća sigurnije ili dovoljno opušteno da utone u san. Svi smo mi osjetljivi na mirise i koristimo ih kako bismo se smirili. Djeca se mogu ponekad ugodno osjećati zbog mirisa koje se tradicionalno ne smatraju ugodnim.”
Vrpolje se
“Dodirivanje, stiskanje, grickanje, uvrtanje kose i svi drugi slični oblici meškoljenja stvaraju osjećaje koje hrane djetetovu glad za dodirom – a često i njegovu potrebu za vrlo specifičnom vrstom malog pokreta”, kaže dr. Miller. Tijelo oslobađa oksitocin kao odgovor na ove pokrete, navodi se u jednom istraživanju u časopisu Frontiers in Psychology. Osim umirujućeg učinka, vrpoljenje može pomoći djeci i da se usredotoče. “Znamo da se sva djeca kreću tokom zahtjevnijih mentalnih aktivnost”, kaže psiholog Michael J. Kofler. “Djeca koriste male pokrete kako bi stimulirala mozak. Nekoj djeci, posebice onima s ADHD-om, premještanje pomaže da im mozak bude angažiran i da ojačaju radnu memoriju”. Ako ovakva ponašanja smetaju djetetu da svakodnevno funkcioniše to bi mogao biti znak poremećaja osjetilnih senzora, kaže Sara O’Rourke.
Djeca s takvim stanjem ne mogu reagovati na odgovarajući način na signale koje dobivaju iz svojih osjetila, dok su oni koji normalno funkcionišu našli način da samoregulišu ponašanje.
