Većina ljudi nema gotovo nikakva sjećanja iz perioda kada smo bili bebe ili prvih tri do četiri godine života i sjeća se veoma malo događaja do sedme godine.
Kada pokušavamo da se sjetimo nečega iz tog perioda nije najjasnije da li su to naša sjećanja ili fotografije koje su nam drugi pokazivali i priče koje su nam pričali. Ovaj fenomen koji muči psihologe i ljekare je poznat kao dječja amnezija i poslije više od 100 godina napora naučnika još uvijek nije potpuno objašnjen.
Bebe su zapamtile kako da pokrenu električni vozić pritiskom na dugme i to su uspjele da ponove tri nedjelje od posljednjeg dodira sa igračkom. Djeca u predškolskom uzrastu mogu da se prisjete događaja starih nekoliko godina koji su vezani lično za njih i koji su se desili na specifičnim mjestima i u određenom važnom trenutku.
Sposobnost pamćenja se kod ljudi razvija do perioda adolescencije i ove promjene u razvoju mozga su najbliža objašnjenja fenomena dečjeg zaboravljanja.
Osnovni memorijski procesi aktiviraju nekoliko regiona u mozgu i sadržani su iz etapa formiranja uspomene, njenog “skladištenja” i kasnijeg evociranja. Hipokampus, dio mozga zadužen za formiranje uspomene, se razvija do sedme godine.
Granica do koje sjećanje doseže je najčešće uzrast od 3 i po godine i pomijera se na gore kako starimo. Djeca i tinejdžeri mogu da se sjete događaja iz ranijih perioda života bolje nego odrasli pa se čini da je problem čuvanja sjećanja veći od problema njegovog formiranja.
Još jedan faktor koji ima ulogu u pamćenju je jezik. U periodu od prve do šeste godine djeca uče da govore, i napreduju od poznavanja jedne reči do tečnog govora maternjeg jezika. Ovaj period se preklapa sa vremenom “dječje amnezije”. Tada se uči govor u prošlom vremenu i riječi vezane za pamćenje, kao na primer “zapamti” i “zaboravi”. Sposobnost da se nešto zapamti vezana je i za poznavanje zamenica od kojih je djeci svakako omiljena “moje”.
Izvor: ljepotaizdravlje.ba