Priča mi danas tata o njegovim sjećanjima na osnovnu školu i jedva sam dočekala da se dočepam računara i iskucam ta sjećanja jer su me oduševila.
Naime, moj tata je ’53. godište i u osnovnu školu je išao u Kaknju od recimo 1960. do 1968. – znači davno, u neko drugo vrijeme. Škola se zvala “Ivo Lola Ribar”, nemam pojma kako se sad zove (a nije ni važno), ali je što se tiče imena zanimljivo to da im je često dolazio u posjetu njegov otac, Ivan Ribar i pričao o svom sinu.
Ono čega se moj tata najradije sjeća iz osnovne škole su nastavnici muzičkog vaspitanja i ruskog jezika. Evo zašto…
Nastavnik mizičkog vaspitanja, Sinanović Habib, je djecu tri puta vodio u Sarajevo. Jednom su gledali operetu “Mala Floramye” Ive Tijardovića, jednom operu “Ero s onoga svijeta” Jakova Gotovca, a jednom izvođenje kompozicije “Vltava” Bedriha Smetane.
Sva tri puta su imali organizovan prevoz autobusom iz Kaknja. Danima prije ih je nastavnik spremao da znaju šta idu gledati. Na primjer, prije Vltave im je pričao kako je rijeka u Češkoj opisana kroz kompoziciju, kako rijeka prolazi u kompoziciji kroz različita godišnja doba, područja na kojima se ratuje, nizine gdje je mirnija i slično. Zainteresovao bi ih toliko da su sa pažnjom (kakvu je danas skoro i nemoguće zamisliti kod učenika recimo šestog razreda) slušali cijelu kompoziciju, upijajući zvuke i impresije.
Onda bi na časovima kasnije pričali o tome kako je ko šta doživio, a nastavnik se trudio objasniti sve što im nije jasno i odgovoriti na sva pitanja.
Osim toga, prije polaska im je objašnjavao i kako se trebaju ponašati. Na primjer, objasnio im je da će u Sarajevu vidjeti živu ogradu i kako je ne smiju čupkati jer “zamislite da svako od vas otkine po grančicu samo, na šta bi to ličilo – jer toliko je učenika i toliko razreda koji dolaze”.
I svi su ga slušali i bili pažljivi, i evo par decenija kasnije, dok ga slušam kako prepričava te posjete mislim u sebi “nastavniče, možda i ne znate koliko je veliko to što ste radili i koliko je to traga ostavilo…” A jeste, više nego ne znam kakve teoreme i zakoni i slična čudesa koja su se isto tako učila u školi.
Drugi nastavnik kojeg se moj tata sjeća sa posebnom zahvalnošću je nastavnik ruskog jezika Prnjavorac Enver. On je njima organizovao da se dopisuju sa djecom iz Rusije.
Svaki učenik je imao drugara ili drugaricu iz Rusije – dječaci djevojčice a djevojčice dječake. Pisma su dolazila na školu i tata kaže da se i sad sjeća oduševljenja i radosti kad bi stigla. Svi su ih čitali naglas, pričali su o njima, dijelili impresije… Rezultat – tata i danas zna dosta ruskog i voli taj jezik.
Osim toga, nastavnik je njega zamolio da im za svaku lekciju nacrta po 3 scene iz lekcije, pošto je moj tata uvijek dobro crtao. I onda bi te crteže okačio na tablu i svi bi ih komentarisali, pričali o njima i to je svima pomagalo da bolje nauče.
Zajedničko za ova dva nastavnika jeste da su radili više nego što je bilo propisano planom i programom. I upravo taj dodatni rad je ono što ostane u sjećanju decenijama kasnije, a svako od vas neka samo proba zamisliti koje pozitivne efekte na vaspitanje je svaki od njih ostavio na tu djecu.
I samo na tren pomislim kako bi bilo da i danas imamo više takvih nastavnika… ili ih možda imamo a da ne znam?
Autor: Hana Kazazović