Sjećate li se onih priča naših roditelja o jazu među generacijama?
Stereotipno ili ne, ali u ovoj mojoj priči je vrlo primjenjivo. Jedna generacija je online, druga je offline. I naizgled su nepomirljive. Ova prva instant brza i nestrpljiva, a ova druga se ne(uspješno) bori i ne zna da li želi preći na novi nivo igre. U tim krajnostima, zaboravi se da je taj svijet jedan te isti, da su pravila ista i da jedni drugima trebamo. Na kom god nivou se nalazili.
Sjedimo tako sa prijateljima na nedjeljnom ručku nas deset, među kojima je šestero djece. Taj dan sam baš bila ponosna na njihovo ponašanje za stolom. Često nam se događa i ona druga verzija, pa ih moram pohvaliti kada imam priliku. Ručali su, i već vidim da su počeli od dosade blejati okolo. Kao mama koja daje tablet ili telefon djeci da bi se zabavili, kako bi ona završila svoj ručak, izbacim iz torbe sav arsenal za krizne situacije koji uvijek nosim uz sebe.
Dvije-tri Nobelove nagrade za “mir u restoranu” trebalo bi dati onome koji je izumio ove pametne uređaje!
Za stolom pored nas sjedio je stariji bračni par koji je došao nakon što sam djecu „smirila“ tabletom i gospodin Pametni glasno komentariše: „Pa da, najlakše je tako odgajati djecu u današnje vrijeme…“
Gospodine možda Vi imate ukrštenicu ili križaljku, pa da zajedno ispunjavate?
Bila sam spremna da ustanem i da se obračunam sa njim. Ipak, ne bi to bio dobar primjer djeci. Odustala sam.
Tada u restoran ulazi mlađi bračni par sa dječakom koji trči prema tom stolu i baca se u zagrljaj djedu i baki. Dječak sjeda pored mame i kao da je mene pitao šta će reći u tom momentu, moli mamu za tablet. Mama već spremna, posegnu za torbom, izvadi tablet, dade ga dječaku i nastavi pričati sa gospodinom koji je prije pet minuta kritikovao moju djecu i mene kao majku!
I šta ćemo sad?
Šta je moja mama radila sa nas troje bez tehnologije?
Neko više, neko manje, ali svi mi imamo plan kako ćemo biti savršeni roditelji kada budemo imali djecu. Na vrhu liste je da djeci nikada nećemo dati tablet u restoranu. Ustvari, djeca će se samo igrati sa drvenim igračkama, u slobodno vrijeme čitati knjige i gledati crtani pola sata dnevno. Jest će isključivo organsku hranu, a slatkiše im dati kada postanu punoljetni (sladoled se ne pika).
Sve ovo važi do momenta kada se vikendom probude u 6h ujutro, ulete u vašu sobu i počnu skakati po krevetu…i po vama.
E sad, imamo tri opcije:
a. vratiti ih ponovo u njihove krevete kako bi još malo spavali – nemoguća misija
b. ustati, napraviti im doručak i igrati društvene igre – zvuči savršeno, ali ne u 6h ujutro
c. posegnuti za pametnim telefonom sa noćnog stolića i smiriti ih bar još pola sata dok ne svane
I koju opciju bi odabrali?
Topla preporuka, opcija C.
Sjedi, jedan
Svi ovi psiholozi i njihova uputstva koje sam isčitala, upućuju na to da u modernom dobu u kojem živimo, ja kao mama padam na svakom testu po svim parametrima. Izgleda da je i onaj gospodin Pametni iz restorana bio upravu!
Da odmah budemo načisto, nemojte misliti da moja djeca neprestano bulje u ekrane. Sigurna sam ako njih pitate oni bi mogli biti “priključeni” i duže od onog što ja dopustim.
Pokušavam da napravim pravu analogiju zašto se današnja djeca toliko razlikuju od nas nekad. Vjerovatno zato što se ne razlikuju uopće, već rade iste stvari kao i mi u djetinjstvu, u okvirima koje poznaju i koje ovodanašnje odrastanje nosi. Samo su principi drugačiji. I ako mene pitate, sigurna sam da su njihova uživanja u svemu tome ista kao i moja kada sam se igrala vani.
Kinder jaje u HD rezoluciji
Ja ustvari imam problem sa neograničenom dostupnošću svih sadržaja koje djeca gledaju. Odmah da vam kažem nisam nostalgična za Brankom Kockicom. Realno, mojoj djeci bi “u svijetu postoji jedno carstvo” bilo sporo i dosadno (o histerisanju zbog nedostatka 1080p, HD, BluRay opcija neću ni da pričam).
Moja djeca su na početku svoje “karijere” konzumiranja tehnologije tražila da gledaju samo YouTube. Gledali su snimke otvaranja Kinder jaja i otpakivanja igračaka. Činilo mi se kako besmislenost ovog sadržaja ne poznaje granice! A onda vidim da ovi snimci imaju po nekoliko miliona pregleda?!?!
U razgovoru sa prijateljima koji imaju djecu otkrila sam da ovi moji nisu jedini koji gledaju YouTube „gluposti“. Tačno sam osjetila da su razgovori na tu temu počinjali ustručavanjem obje strane.
Pa kako se ne ustručavati kada moraš priznati da ti dijete bez treptanja gleda dvije ruke u krupnom planu koje otvaraju Kinder jaje… U HD rezoluciji.
Ako sam ih uspjela skinuti sa flašice, dude i pelena, odvikavanje od YouTube “gluposti” ne bi trebalo biti veliki problem.
Sakrila sam YouTube ikonicu sa ekrana i instalirala sadržaj koji sam smatrala zanimljivim za moju djecu. Postoji veliki broj besplatnih aplikacija s omiljenim likovima iz crtića i logičko-didaktičkim igricama. Kratkim istraživanjem možete prepoznati i koje su aplikacije namjenjene kojim dobnim skupinama.
Ova tehnokratija koja nam je zasjela na grbaču raznim tehnološkim inovacijama je budućnost naše djece. Ako nam djeca već provode vrijeme u virtualnim, animiranim i drugim inim svjetovima, važno je kako i zašto koriste pametne uređaje. Ne mjeri se svako vrijeme provedeno uz ekran na isti način. Ono što manja djeca (kao moja) gledaju, treba da odgovara njihovom uzrastu, da ima ograničeno vrijeme i da uključuje roditelje.
Digitalna generacija nas stalno podsjeća koliko se i mi sami moramo brzo mijenjati, usvajati nova pravila i novi jezik i mijenjati navike. Istovremeno, ne smijemo zaboraviti dijeliti iskustvo i znanje, biti otvoreni, i spajati generacije. Zbog naše djece.
I da, oprostite sebi što vam tehnologija pomaže u odgoju djece!
Izvor: www.motherhud.com