U posljednje vrijeme svjedoci smo ekspanzije vršnjačkog nasilja u školama. Da li i ekspanzija ili prenaglašenost u medijima zbog toga što se krv “prodaje”? Teško je reći.
U stvari i nije teško, znajući da se dobri primjeri skoro i ne pojavljuju u domaćim medijima.
Škole su tema najčešće kada se govori o brutalnosti među učenicima, a nerijetko su akteri i nastavnici.
I često se čuje vapaj da se zaustavi brutalnost i nasilje.
Neću biti nerealna i reći da će ovaj tekst dati sve odgovore, ali pokušaću da otvorim temu nasilja i kako smo došli do tačke gdje smo sada.
Ako ćemo pravo, nije tema nasilja takva da se ograničava na priču o nasilju među vršnjacima.
Nenasilje i verbalna komunikacija se uče. Za početak kod kuće, a koriguje se u školi. Ako smo izloženi i posmatramo nasilje u svom okruženju, velika je vjerovatnoća da ćemo te modele preuzeti.
Takođe, ako smo kao dijete prepušteni sebi, bićemo laka meta loših medija, loših internet strana, lošeg društva.
Кako da dijete ne preuzme šablon roditelja koji svoje probleme rješava agresijom, prijetnjama, psovkama?
U praksi srijećem roditelje koji smatraju da je normalno da dijete koje je napadnuto, mora da se brani od napada. Nije im jasno kada insistiram da je napad nekada subjektivna stvar.
Ako ih učimo da su stalno “u gardu” od potencijalnog napada, velika je vjerovatnoća da će neke situacije shvatiti kao napad i braniti se, iako za tim nije bilo potrebe.
Objektivnost se gubi ako smatramo da smo na bilo koji način ugroženi. To je slučaj i kod odraslih, a kod djece je naglašeniji.
Možda nismo svjesni, ali nasilje svih vrsta (verbalno, fizičko, seksualno…) nad djecom, u najvećem broju slučajeva, čine poznati ljudi (članovi uže porodice, komšije, prijatelji).
Mali je broj slučajeva gdje je dijete oteto, povrijeđeno ili iskorišćeno, a da je počinilac nepoznat djetetu, piše Yumama.
Da bi društvo u kome živimo bilo bolje, država i pojedinci treba ozbiljnije da se bave temom nasilja nad djecom. Sistem bi morao da reaguje na saznanje o nasilju brže i efikasnije.
Agresivnim pojedincima koji svakodnevno okupiraju TV ekrane, internet strane, treba da se ograniči medijsko eksponiranje. Svi treba čvrsto da istupimo i zaštitimo djecu od negativnih uticaja koji ih okružuju.
Učiti djecu da je čovjek čovjeku vuk, opasna je stvar. Čovjek se razlikuje od životinje jer ima sposobnost mišljenja, empatije, emocija. Ovo su stvari na kojima treba da se zasniva jedno zdravo društvo.
Dodajmo tu i lični pozitivni primjer i živjećemo u ljepšem i uređenijem sistemu.
