Otprilike u isto vrijeme kada djeca pokažu prvu privrženost, što se obično dešava sa šest ili sedam mjeseci života, većina njih počinje ispoljavati nemir zbog odvojenosti od roditelja, osobe koja se o njima brine, ali i uplašenost u prisustvu nepoznatih osoba.
U mnogim slučajevima, ova uplašenost dovoljno je jaka da se može prepoznati kao strah. U sljedećih nekoliko mjeseci ova pojava straha postaje naglašenija. Nemir zbog odvojenosti i strah od nepoznatih odraslih osoba dostiže vrhunac u uzrastu od deset do osamnaest mjeseci.
Znaci razvoja svijesti
Ove strahove treba shvatiti kao znake stalnog razvoja svijesti. Nakon toga, većina djece postaje manje uplašena, ali neka ostaju prilično uplašena, a gotovo sva će biti u određenoj mjeri sramežljiva kada su u nekoj stresnoj situaciji.
Psiholozi ovu reakciju nazivaju “nemir zbog odvojenosti”. Bebe u ovom uzrastu ne shvataju pojam vremena. Kada neko nije u blizini, doživljavaju to kao da je otišao zauvijek.
U sljedećih nekoliko mjeseci, počinju shvatati značenje “permanentnosti “. Ovaj koncept im omogućava da shvate da ljudi i stvari ne prestaju postojati samo zato što se ne vide ili ne čuju.
S iskustvom, bebe saznaju da će se ljudi koje vole vratiti. Nemir zbog odvojenosti od osobe koja se za njih brine i prisustvo nepoznatih osoba su pravi strahovi.
Kao i drugi strahovi, i ovaj nestaje, ako postoji osnova za povjerenje u kući i dobri odnosi. S ovom osnovom, dijete će biti slobodno i spremno koristiti svoje rastuće sposobnosti u istraživanju sredine, koja za njega predstavlja stalan izazov.
Roditelji i osobe koje se brinu o djeci nekada su zabrinuti zbog toga što njihove bebe odjednom postaju plašljive. Ove strahove treba posmatrati kao prolazne. Ovakvi nemiri jasan su pokazatelj da je dijete uspostavilo privrženost.
Nemir u blizini nepoznatih osoba jedna je od prvih emotivnih prekretnica u životu djeteta. Možete pomisliti da nešto nije uredu kada vaše dijete, koje je u dobi od tri mjeseca života mirno privatalo ljude koje ne poznaje, sada postaje napeto pri približavanju nepoznatih osoba.
Da li to znači da s djetetom nešto nije uredu, jer je s tri mjeseca života mirno prihvatalo osobe koje ne poznaje, a sa sedam, osam-mjeseci postaje napeto i uplašeno?
Nema razloga za strah, to je normalno za ovaj uzrast. Čak i rođaci, s kojima se beba osjećala prijatno, mogu uzrokovati kod nje nemir i plač, naročito ako se bebi iznenada približavaju i obraćaju.
Nemir zbog odvojenosti
U isto ovo vrijeme beba će postati privrženija roditeljima. Ovo su mjeseci u bebinom razvoju kada se javlja nemir zbog odvojenosti. Upravo kada dijete počinje saznavati da je svaki predmet jedinstven i stalan, otkriće da su i roditelji jedinstveni.
Kada su roditelji van vidokruga, dijete će znati da su oni “tu negdje”, ali da nisu s njim; i to će biti uzrok velikog nemira. Nakon nekog vremena, njegovo sjećanje na roditelje će ga tješiti, tako da će očekivati da će opet biti s njima. Ali, trenutno je dijete svjesno samo sadašnjosti.
Ovu fazu razvoja karakteriziraju plač i nemir djeteta čim roditelji napuste njegov vidokrug, makar da je to samo nakratko.
Koliko dugo traje nemir zbog odvojenosti? On obično prolazi između deset i osamnaest mjeseci, da bi potpuno iščezao u drugoj polovini druge godine života.
Na neki način, ova je faza u emotivnom razvoju djeteta često bolna za roditelje. Prije svega, djetetova želja da bude s roditeljima znak je njegove privrženosti onima koji su mu najvažniji.
Poslovi za roditelje
1. Na vrijeme i postepeno pripremite dijete na odvajanje. Treba mu reći da mama i tata odlaze na neko vrijeme. Na taj način dijete unaprijed očekuje odvajanje i “priprema” se na njega.
2. Roditelji trebaju biti spremni prihatiti zdrav izliv emocija. Ovo je jasan pokazatelj da se kod djeteta uspostavila sigurna privrženost i znak je razvoja svijesti.
3. Prilikom odlaska roditelji trebaju obećati da će se vratiti, a kada se vrate, da podsjete dijete na dato obećanje i naglase da su ga ispunili. Ovaj proces je osnova za buduće povjerenje.
bebe.avaz.ba/