Koliko godina toliko stavova. Neki su bili postojani dugo vremena, neki su se rađali i umirali, ali nedvojbeno nas stavovi određuju. Od ljudi sa kojima se družimo, hrane koju jedemo, boje koje nosimo, do odabira životnog partnera i sve je to ok. Nenametljivi su i nama i onima oko nas.
Majčinstvo, s druge strane, mi je poljuljalo mnoge principe i shvatanja života, kao i svijeta u kojem živimo. Da nije to, odrastanje bi sigurno. Preko noći sam se našla “sa one strane” šireći zjenice svaki put kada bih čula pojedine poznanike i prijatelje kako pričaju da odgađaju zasnivanje porodice jer će ONA najvjerovatnije dobiti otkaz, kako je ONA morala napustiti posao jer poslodavac nije imao razumjevanje za NJENO odsustvo zbog bolesti djeteta ili kako je ONA ucijenjena činjenicom da je žena pa je sporazumno prihvatila preraspodjelu na lošije radno mjesto i manju platu, iako je kvalifikovana za više i bolje. Iz bezbrižne mladosti, “uletim” u triler dramu gdje su ONE nešto i ništa.
Osmi mart ne doživljavam kao svoj praznik, jer nije u redu prisvajati nešto što je tuđe. On pripada nekim drugim ženama koje su živjele za tu borbu zbog koje se taj dan u slavi kao takav. Pripada onima koje su možda osjećale i osjećaju ponos zbog toga što su postigle za vrijeme u kojem su živjele, što im Svijet to priznaje, spominje, hvali i što ih se sjeti toliko vremena poslije. Kojoj to znači, ja joj i obilježim. Zažmirim na sve te, preko noći, improvizovane štandove prepune raznog cvijeća zbog kojih većina nas jedva čeka da taj dan prođe da možemo ponovo hodati trotoarom. Ignorišem sms poruke raznih butika, shopping centara i banaka da će mi sve, skoro pa džaba dati, samo da taj dan dođem do njih, jer je (kao) moj dan. Zato ja kupim cvijeće, široko se nasmijem i čestitam. Čestitam joj neko drugo vrijeme, neke prošle stavove i neki drugi (bolji) život. Čestitam joj od srca jer želim da osjetim to što ONA osjeća. Ali to je vrijeme prošlo. Nema više takvih postignuća.
Ja svoj “8. mart” slavim veoma često. To je dan kada mi sin iz vrtića donese svoj rad gdje ja imam ljubičastu kosu i nama je to baš super. Kada djeca operu ruke bez da ih ja napominjem i kada pokupe igračke. Kada suprug napravi ručak ili kada izvede djecu na par sati kako bih ja čitala knjigu. Kada okupim familiju na neobavezno druženje. Kada odem sa prijateljicom na kafu i šetnju. Kada napravim pogaču, i bude pojedena do zadnje mrvice. To je dan kada nas dvoje odemo u kino i držimo se za ruke. To su moje male pobjede, moji uspjesi i ono što me čini sretnom. To su dani koje ni jedna firma ne može komercijalizovati, pretvoriti u biznis i prodati.
Svaka od nas nosi velike vrijednosti. Kao žene, kćerke, supruge, majke, bake, nane, uposlenice i domaćice. Koliko doprinosimo našem društvu i našim porodicama, zaista nam je malo da nas slave jedan dan. Pa neka bude onda svaki dan. Makar mi slavile same sebe.
TEKST: Erna Šošević
