U svakoj obitelji ozbiljna bolest utječe na članove obitelji, čak i kada svim članovima nije rečeno da netko boluje. A kad se razboli roditelj i dijete ga gleda bolesnog, a nitko mu ne govori što se događa, postat će jako zbunjeno i isključeno iz nečega što je očito da se dešava, a nitko ga s tim nije upoznao. Zbog toga je vrlo važno da roditelj s djetetom razgovara o svojoj bolesti, a kako to najbolje učiniti, otkriva profesorica psihologije i obiteljski terapeut Dušanka Kosanović
Roditelj koji se liječi od maligne ili kronične bolesti treba o bolesti razgovarati s djetetom. Pri tome je važno koju će količinu informacija i detalja podijeliti s djetetom, što ponajprije ovisi o dobi djeteta, kaže psihologinja Dušanka Kosanović, vanjski suradnik i terapeut u Udruzi ‘Sve za nju’ čija je članica i Lidija Ivković, samohrana majka kojoj je prije četiri godine otkriven rak dojke.
Njezin sin tada je imao 16 godina. Šest godina prije Lidijin suprug preminuo je od raka debelog crijeva.
“Roditelji često imaju veće strahove oko toga kako će se djeca nositi s bolesti roditelja nego što je to djeci uistinu poteškoća. Dostupnošću i davanjem odgovora učinit ćete puno da se osjećaju sigurna“
Morala sam na operaciju, prvo jednu, pa drugu. Sinu sam rekla da imam kvržicu na dojci i da mi ju moraju odstraniti da se vidi što je. Za drugu operaciju sam rekla da još nešto moraju ukloniti. Kupovala sam vrijeme jer sam strahovala kako će to primiti. Tek se oporavio od očeve smrti.
Potražila sam pomoć u udruzi Sve za nju. Krenula sam na terapiju kod Dušanke Kosanović koja me savjetovala da mu kažem istinu bez okolišanja, da ima pravo znati te da će se s tim morati nositi, da ga od toga ne mogu zaštititi.
Tako sam sinu rekla da je kvržica koju sam imala zapravo maligni tumor. Nakon tog prvog razgovora iskreno sam s njim pričala o svemu, da će mi otpasti kosa, da poslije kemoterapije idem na zračenje, i da vjerujem da ću uspjeti. Tu i tamo postavio je poneko pitanje o liječenju, iskreno sam odgovarala. Kao da nam je oboma laknulo što možemo o bolesti otvoreno razgovarati, ispričala je Lidija.
S MAMOM NA PRVOM ŠIŠANJU NA NULU
Djeca o bolesti roditelja mogu postavljati jednostavna i kraća pitanja ili tražiti opširnije odgovore. Na pitanja odgovorite kratko i jasno. Kada nešto ne znate, recite da to sada ne znate, ali ćete objasniti kada budete znali i svakako se djetetu vratite s odgovorom. U međuvremenu, ako smatrate da vam treba pomoć, pitajte nekoga za mišljenje ili potražite savjet stručnjaka. Svaki roditelj našao se u situaciji kada se pitao je li bolje djetetu reći istinu ili laž.
Mnoga djeca sudjelovala su s majkama u njihovu prvom šišanju na nulu, glađenju glave i komentiranju perike. Ovdje sada govorimo o tome što je bitno za dijete – a to je da s nekoliko rečenica roditelj poveže realitet, tj. ono što je očito da se događa, i djetetov doživljaj toga što se događa. Kada je to u skladu, velike su šanse da smo napravili najbolje za dijete i njegovo nošenje s bolesti roditelja, objašnjava psihologinja Kosanović te dodaje:
Djeci svakog uzrasta važno je…
1. …da se ne moraju sama boriti za to da shvate o čemu se radi. Kada nisu uključena u komunikaciju s roditeljima i kada žive s nejasnom idejom o tome što se roditelju događa, ostaje veliki prostor za fantazije i strahove koji ih mogu uplašiti više nego stvarno stanje.
2. …da se roditelji mogu nositi sa situacijom u kojoj se nalaze. To znači da mogu biti odgovorni za svoja stanja i da sa svojom mukom ne preplavljuju djecu. To NE ZNAČI da trebaju izbjegavati biti tužni ili pokazati da im je teško, nego kada im postane preteško (što je sasvim normalno) da potraže podršku u odnosima s drugim odraslima.
3. …da u njihovoj prisutnosti roditelj s drugim odraslima o bolesti ne priča potiho ili u šiframa.
Ma koliko bila mala, djeca osjete ton vašeg glasa i nelagodu u njemu te osjećaju da nešto skrivate i izbjegavate pričati pred njima. Kada to činite pred odraslijom djecom, istinski ih podcjenjujete. Jedini je efekt toga da povećavate njihovu nesigurnost i zabrinutost. Ono o čemu želite pričati s odraslima pričajte bez prisutnosti djece, napominje Kosanović.
4. …davati osjećaj sigurnosti, bez obzira o kakvoj se situaciji radi.
U glavama roditelja često su veći strahovi oko toga kako će se djeca nositi s bolesti roditelja nego što je to djeci uistinu poteškoća. Dostupnošću, davanjem odgovora na pitanja i osnaživanjem sebe učinit ćete puno za to da se osjećaju sigurna i povezana s vama, odnosno obitelji, kaže Kosanović.
“Strahovi i tjeskoba kod tinejdžera mogu biti veći nego kod mlađe djece jer znaju da postoji i negativan ishod borbe s bolesti kao što je, na primjer, karcinom“
ŠTO DIJETE MOŽE UČINITI ZA BOLESNOG RODITELJA?
Dijete može pomoći u pripremi prilagođenog obroka za bolesnog roditelja, nešto mu nacrtati, otići u šetnju i iz prirode donijeti cvijeće za roditelja i sl. Iznimno je važno da u djetetovoj okolini, pored bolesnog roditelja, postoji osoba ili osobe koje su izvor sigurnosti i stabilnosti i s kojima dijete može razgovarati.
Osigurajte da dijete nije stalno usmjereno na bolesnog roditelja i okupirano njegovim stanjem.
Neka se i dalje igra sa svojim vršnjacima, ide kod prijatelja/susjeda, u vrtić/školu, na izlete, no provjerite što mu je važno, npr. želi li se češće nego što je to uobičajeno čuti s roditeljem, savjetuje Kosanović.
Mama Lidija Ivković s početka teksta, nakon više od tri godine od dijagnoze vratila se u normalan život, radi, uživa u životu puno više nego prije bolesti i cijeni male stvari.
Treba li djeci reći da je roditelj bolestan? Svakako. Mi majke sklone smo djecu pokušati zaštititi od svega, ali ovakva bolest utječe na cijelu obitelj i tu ih ne možemo poštedjeti, djeca imaju pravo znati što se događa i na svom uzrastu primjeren način sudjelovati u svemu. Koliko god da je to teško, kaže Lidija.
ŠTO DJECI REĆI O BOLESTI RODITELJA S OBZIROM NA NJIHOVU DOB:
Mnogi su roditelji jako zabrinuti kako razgovarati s djecom predškolske dobi, no s njima je dovoljno na vrlo jednostavan način razgovarati o bolesti i liječenju. Djetetu se može reći da je mama/tata bolestan, npr. da je majka imala kvržicu/točkicu na dojci koju je išla u bolnicu maknuti i da još treba uzimati lijekove. Prije nego se pojave očekivane i vidljive posljedice kemoterapije u redu je reći da lijek djeluje na način da otpada kosa i da se pojavi mučnina, pa je to razlog zašto ste umorniji i manje fizički sposobni.
Pred tinejdžerima možete također na jednostavan način saopćiti informaciju o operaciji i liječenju, no moguće je da će imati više pitanja. Stoga pratite njihov interes za razgovorom, no nema potrebe da idete u detalje same dijagnoze i bolesti.
Izvor: www.zadovoljna.hr
