Roditelji, pažnja! Osobine po kojima ćete prepoznati ima li vaše dijete ADHD

S obzirom na to da razne teškoće vezane uz ADHD otežavaju djetetovo svakodnevno funkcioniranje, posljedično se mogu javiti i dodatne teškoće

Riječ je o vršnjačkim odnosima i/ili učenju, emocionalne teškoće (anksioznost, depresivnost), smetnje ponašanja te nisko samopouzdanje. ADHD (Attention Deficit Hyperactivity Disorder), odnosno hiperkinetski poremećaj, neurorazvojni je poremećaj obilježen hiperaktivnošću, impulzivnošću i teškoćama pažnje. Češće se javlja kod dječaka nego kod djevojčica.

Dijete s ADHD-om može uspostaviti pažnju, no razlikuje se mogućnost usmjeravanja (na koje podražaje obraća pažnju) i duljine održavanja pažnje

Mnogi se roditelji dvoume je li kod njihova djeteta riječ o tom poremećaju jer su neka, za ADHD karakteristična ponašanja prisutna kod svakog djeteta u nekom razvojnom razdoblju ili u određenoj situaciji. Tako je sastavni dio dječjeg razvoja skakanje, penjanje, trčanje (pogotovo do treće godine) ili pak prebrzo reagiranje, kasnije u školi periodična zamišljenost, zaboravljanje stvari i slično. Ta ponašanja mogu biti prisutna i kod djeteta koje je anksiozno, vrlo uzbuđeno, dosađuje se, izloženo je prevelikim zahtjevima ili je pak prekinuto u nekoj njemu važnoj aktivnosti.  Osim toga, svako je dijete individua za sebe, a jedan od čimbenika koji ga čini jedinstvenim je temperament. I dok su neka djeca po svom temperamentu iznimno motorički aktivna, trče, skaču ili se stalno penju, rijetko sjede mirno, čak i tijekom obroka te su neprestano u pokretu,  druga preferiraju tihe i mirne aktivnosti, kao što je čitanje knjiga ili slaganje slagalica. Naravno, ima i djece koja su između te dvije skupine. Postoje i neki drugi poremećaji koji se zbog naizgled sličnih teškoća mogu zamijeniti s ADHD-om, kao što su intelektualne teškoće, prkosnost, teškoće vida i sluha, neurološke smetnje…

Ne rade to namjerno

Dakle, ako je riječ o ADHD-u, karakteristična ponašanja (teškoće) moraju djetetu ometati funkcioniranje u različitim sredinama: obitelj, prijatelji, škola ili vrtić, slobodne aktivnosti, odnosno barem u dva djetetova okruženja. Točnije, ta ponašanja moraju odskakati od uobičajenih za njegovu dob i stupanj razvoja, trajati najmanje šest mjeseci te se javiti (najčešće) prije sedme godine. Kao što je već ranije pojašnjeno, pri postavljanju dijagnoze važno je isključiti druge poremećaje i stanja s kliničkom slikom koja se preklapaju s kliničkom slikom ADHD-a. Odgoj djeteta s ADHD-om roditeljima može biti velik izazov, često se pitaju rade li nešto pogrešno i ponaša li se dijete namjerno tako, a djecu se često doživljava kao neposlušnu. Kako bi se što bolje razumjele djetetove teškoće te se odgovarajuće reagiralo na njegove potrebe i određena ponašanja, važno je znati da to nije samo razvojna faza koju će dijete prerasti niti je namjerno. Dijete se tako ponaša jer su motorički nemir, impulzivnost i teškoće pažnje biološki uvjetovani, ono ih ne može kontrolirati. Ono uglavnom zna što se očekuje od njega u pojedinoj situaciji, kao i pravila ponašanja, no teškoće nastaju kada treba kontrolirati ponašanje, odnosno izvesti ga.

Različit intenzitet

Teškoće se ne javljaju uvijek jednakim intenzitetom, što dodatno može zbunjivati odrasle u djetetovoj okolini i lako ih uloviti u zamku „može kada hoće“. Ovisno o danu ili pak razdoblju dana, umoru djeteta, zainteresiranosti za aktualnu aktivnost (piše li domaću zadaću ili igra igricu), je li riječ o nekoj novoj situaciji ili onoj koja zahtijeva mentalni napor kao što su škola i zadaće, je li pod nadzorom, odnosno u jedan na jedan radu ili pak u grupi, djetetovo funkcioniranje varira. Jer dijete s ADHD-om može uspostaviti pažnju, no razlikuje se mogućnost usmjeravanja (na koje podražaje obraća pažnju) i duljine održavanja pažnje. Tako se može očekivati da će dijete uspješnije funkcionirati u jutarnjim satima, u novoj i zanimljivoj, dinamičnoj aktivnosti, uz nadzor i što manji broj sudionika. S obzirom na to da navedene teškoće otežavaju djetetovo svakodnevno funkcioniranje, posljedično se mogu javiti i dodatne teškoće kao što su one u vršnjačkim odnosima i/ili učenju, emocionalne teškoće (anksioznost, depresivnost), smetnje ponašanja te nisko samopouzdanje.

Multidisciplinarna obrada

Kao što je već rečeno, svako dijete je individua za sebe, pa tako i kod svakog djeteta s hiperkinetskim poremećajem teškoće nisu jednako zastupljene – kod nekih dominiraju teškoće pažnje (pa je riječ o ADD – Attention Deficit Disorder), kod drugih su izraženiji motorički nemir i impulzivnost, a ima i djece s poteškoćama na sva tri područja. Sumnjate li da je kod vašeg djeteta riječ o ADHD-u, odnosno hiperkinetskom poremećaju, najbolje je napraviti multidisciplinarnu obradu (dječji psihijatar, neuropedijatar, psiholog, socijalni pedagog/rehabilitator/logoped) koja pruža sveobuhvatnu dijagnostiku te isključuje ostala medicinska stanja koje dovode do sličnih teškoća. Potvrdi li se ADD ili ADHD, preporučit će se za dijete najbolji oblik tretmana, kao i odgovarajuća podrška u školskoj i obiteljskoj sredini radi omogućavanja uspješnijeg funkcioniranja i ostvarivanja djetetovih potencijala. Praksa diljem svijeta pokazala je kako je najbolji pristup upravo kombinacija rada s djetetom (individualno, grupno), s roditeljima te odgovarajuća podrška u školskom okruženju.

Teškoće pažnje ili hiperaktivnost?

Prema dijagnostičkim kriterijima (DSM-5; 2014), a kako je prikazano u tablici, mogu se razlikovati tri oblika (kliničke slike) hiperkinetskog poremećaja: klinička slika s predominantnom nepažnjom (ADD), klinička slika s predominantnom hiperaktivnošću/impulzivnošću i kombinirana klinička slika (kod djeteta su prisutne teškoće iz obje skupine – nepažnja, impulzivnost, hiperaktivnost). O kojem obliku je kod djeteta riječ, ovisi o tome koja ponašanja iskazuje (šest ili više u pojedinoj skupini):