Razgovarala: Asima Mujačić, urednica GuGu portala
Razgovarali smo sa dr Rankom Rajovićem, kreatorom NTC programa, predsjednikom Komiteta za darovitu djecu na nivou svjetske Mense, što je, kako ističe, prvi put u istoriji udruženja visoko inteligentnih ljudi da na čelo tako važnog tijela postavi nekog ko nije Anglosaksonac. Ranka Rajovića dobro su znali svi profesionalno zainteresirani za pitanja odgoja i obrazovanja i ranije, a danas je njegovo ime poznato i nama roditeljima koji smo dobili priliku vidjeti jedan od veoma pametnih video klipova na YouTubeu o odgoju i obrazovanju.
- GuGu: Autor ste programa NTC sistema učenja, koji se sprovodi ili je u fazi pilot istraživanja u 12 država (Norveška, Slovenija, Hrvatska, Italija, Švicarska, Rumunija, Crna Gora, Izrael, Mađarska, Češka, Srbija i Bosna i Hercegovina). Šta je zapravo NTC?
Ranko Rajović: NTC je primjena novih otkrića iz medicine, uglavnom iz neuronauka, u radu sa djecom, posebno predškolskog i školskog uzrasta. Bazira se na činjenici da inteligencija ne zavisi samo od broja nervnih ćelija, već i od broja veza među neuronima – a upravo je period do sedme godine života najdragocjeniji za formiranje novih veza. Program daje odgovor na pitanje kako stimulisati velike biološke potencijale djece i podstaći brže i lakše otkrivanje te razvijanje sposobnosti u toj najranijoj dobi.
NTC je skraćenica od Nikola Tesla Centar koji postoji u okviru Mense BiH i Mense Srbije. Nekoliko članova ove dvije Mense je sa timom međunarodnih stručnjaka učestvovalo u kreiranju NTC programa (Mensa Slovenije, Mensa Singapura, Mensa Italije, Mensa Hrvatske, Mensa Njemačke).
- GuGu: Sve češće gostujete u gradovima širom BiH, koji organiziraju predavanja za učitelje, ali i roditelje. Zašto je edukacija roditelja najvažnija?
R. Rajović: U dijelu knjige „IQ djeteta – briga roditelja“ napisao sam da su roditelji prvi i najvažniji učitelji. Posebno u periodu od druge do pete godine. To su mnogi roditelji zaboravili i očekuju da neko drugi preuzme njihovu ulogu ili čak ni to ne očekuju nego brigu o djetetu preuzima TV program ili video igrice. Sve više imamo djece sa poremećajima pažnje, poteškoćama u učenju, pojavljuju se gotovo u epidemijskim razmjerama poremećaji govora, ravna stopala, poremećaj držanja tijela. Moramo pod hitno tome stati na put, a tu su roditelji najvažniji, jer oni zapravo naprave prve greške, pa čak i podstiču neke aktivnosti koje su beskorisne ili čak i štetne za razvoj djeteta. Naravno, roditelji ovo sve rade iz dobre namjere, zato je važna edukacija. Evo jedna sitnica, kao što je skakanje djeteta (po krevetu, po blatu, po foteljama…), može da pomogne razvoj djeteta, ali roditelji sprječavaju ove aktivnosti jer se plaše da će dijete možda da se povrijedi ili će upropastiti madrac koji su platili 200-300 EUR. Ima puno takvih aktivnosti, tako da na predavanjima, seminarima, putem medija edukujemo roditelje da nauče što više o ovom važnom periodu razvoja. I uvijek je važno napomenuti da je najvažnija bezbjednost djeteta, pa neka roditelj obezbijedi okruženje za ove aktivnosti, a ne da sprječava dijete da to radi.
- GuGu: NTC sistem učenja u Srbiji pokazuje već svoje rezultate: djeca dolaze u prvi razred osnovne škole, a već znaju da pišu, čitaju, mogu da nabroje sve planete u sunčevom sistemu, objasne zašto je negdje dan, a negdje noć u isto vrijeme i izvanredno povezuju stvari, barataju asocijacijama. Ono što je najbolje, jeste činjenica da djeca uče sve sa zanimanjem, a ne napamet, ohrabrena su da postavljaju pitanja, istražuju, budu aktivna i kreativna, razvijaju svoj intelekt brže od ostalih vršnjaka, ali i da se igraju i uživaju u svemu tome. Prigovaraju li vam da „maltretirate“ djecu od 3 godine ovakvim sistemom učenja?
R. Rajović: Više ne prigovaraju, ali u početku je bilo otpora, jer i dalje postoje kolege koje smatraju da dijete ne smijemo opterećivati prije škole, jer je to maltretiranje, da će se stvoriti otpor prema školi, da dijete zbog ranog učenja neće postići očekivane rezulate u odnosu na svoj potencijal i sl. Rezultati rada po NTC metodi pokazuju da može da se uči na jedan potpuno drugačiji način od onog uobičajenog, reproduktivnog učenja koji se primjenjuje decenijama. A nažalost svjedoci smo da se još uvijek primjenjuje reproduktivni sistem učenja, iako iz ugla biologije to predstavlja najniži nivo učenja za mozak. Nisam ja skroz protiv takvog učenja, jer reproduktivno učenje je dobro da dijete pročita i shvati lekciju, ali ako hoće da je nauči mora da aktivira neke druge kapacitete mozga,a ne da ponavlja lekciju po pet, šest, desetputa. U okviru NTC sistema učenja koristimo različite metode, koje više liče na igru, tako da dijete zapravo nauči lekciju a da pritom ima osjećaj da se igra. Tu su rezultati brzo vidljivi, pa više niko ne prigovara kada vidi na koji način djeca uče i kako doživljavaju učenje i na kraju kakvo znanje pokazuju.
- GuGu: Dok mali Englez ili Francuz uči slova u petoj ili šestoj godini, dotle mali Japanac uči dva pisma i više od sto slova u trećoj godini. U čemu su prednosti NTC sistema učenja i šta treba izbaciti iz starih programa?
R. Rajović: Mislim da nije potrebno izbacivati ništa, nego moramo da dodamo elemente koji dokazano stimulišu razvoj djeteta, a to sve naravno ide kroz igru. Ako naše dijete razlikuje simbole apstraktnih pojmova (automobile, zastave…) sa tri ili četiri godine, onda moramo da se zamislimo da li je to za njih igra ili maltretiranje, da li je to korisno ili nije, a ako jeste, kako da podignemo djecu na neki viši nivo. Ali nažalost taj period ne koristimo, a u Kini djeca bas u tom uzrastu počinju da uče slova i to kroz igru. Ne razumijem „stručnjake“ koji kažu da je to maltretiranje, jer kinesko pismo koje uče u tom uzrastu je jednostavnije nego znak za Audi, Mercedes, Citroen… tako da ako neko misli da je to maltretiranje za kinesku djecu, onda vjerovatno misli da je prepoznavanje različitih automobila tokom šetnje preteško za dijete od 3-4 godine. A roditelji znaju da to nije maltretiranje, jer djeca to sama nauče, pa nije nikakvo čudo da vidite dijete od četiri godine koje prepoznaje po 30-40 automobila na ulici, po 20-30 zastava… a samo zamislite, koliko bi tek takvo dijete naučilo da smo mu pomogli kroz igru. I tek tu počinje NTC program, jer nije poenta da ih naučimo simbole, nego da naučene simbole koristimo u NTC aktivnostima i time pomažemo razvoj matematičko logičkog razmišljanja. U tome je zapravo prednost NTC programa, jer aktiviramo važne misaone procese u periodu intenzivnog razvoja mozga.
- GuGu: Zaostaju li škole na našim prostorima za evropskim školama?Kakvi su rezultati testova i istraživanja, iznijeli ste u svojim predavanjima jedan prilično zastrašujuć podatak, a to je da danas svako drugo dijete ima nekakav razvojni poremećaj, odnosno kognitivne smetnje?
R. Rajović: Naše škole zaostaju za evropskim školama, ali je još veći problem što evropske škole zaostaju za školama iz Azije. Ono što moramo znati, to je činjenica da je funkcionalno znanje vezano za bruto nacionalni dohodak, tako da ako ostanemo na ovom nivou nemamo čemu da se nadamo za 15-20 godina. A uz sve to što moramo da mijenjamo u radu sa djecom i načinu učenja, čeka nas još jedan problem, a to su razvojne smetnje. Sve je više takve djece, iz godine u godinu učitelji vide poremećaje govora, načina držanja olovke, poremećaj držanja tijela, zatim razne kognitivne ispade (disleksija, diskalkulija…) i utisak je u razgovoru sa učiteljima da je svaka nova generacija manje sposobna od prethodne. A problem je sto učiteljima niko nije objasnio zašto je to tako! To objašnjavamo na seminarima i predavanjima, ali ovdje mogu da kažem da su jako važni predmeti fizičko, muzičko i likovno, a nekad je to bilo i domaćinstvo (koje je ne znam iz kojih razloga ukinuto).
- Roditelji sve više griješe, zabranjuju djeci fizičke aktivnosti u kojima su i sami uživali, penjanje na drvo, skakanje po krevetu, skakutanje po baricama i sl., a sve to koči razvoj djeteta. Čak i ako padne, izjavili ste, veća šteta od toga bit će da mu zabranjujete spomenute igre jer mu na taj način usporavate razvoj mozga!To je opšti trend, prezaštićivanje djece, što će nas odvesti tamo gdje niko nije očekivao. Zapravo jednostavno rečeno, mi smo okrenuli leđa prirodi, a cijenu će platiti naša djeca. Ne može dijete koje se razvija i koje raste, da radi ono što je protiv naše biologije. Da bi to bolje razumjeli, moramo da znamo da smo mi živa bića za kretanje, to je jedna od osnovnih karakteristika ljudi. A naša djeca se više ne kreću, ne samo da ne skaču po baricama, da se ne penju po drveću, nego više i ne hodaju. Pogledajte malo ispred vrtića, pa ćete vidjeti roditelje koji guraju djecu u kolicima do druge ili čak treće godine. Znam da im je tako lakše, ali moramo mijenjati način razmišljanja, moramo da pomažemo djetetu da se razvija u skladu sa svojom biologijom, a to je pokret, prevrtanje, skakanje, trčanje…
- GuGu: Obrazovanje u našoj zemlji ulazi u stalne reforme, od uvođenja 9-godišnjeg obrazovanja, stavljanja 6-godišnjaka u školske klupe, do uvođenja novih predmeta. Kod nas je najveći i gorući problem, i roditeljima i javnosti, bio vezan za vjeronauku kao obavezan predmet, o ostalim problemima se ne govori. Šta ne valja u klasičnom obrazovanju i šta poručiti stručnjacima koji učestvuju u izradi obrazovnih programa u BiH?
R. Rajović: Eto, pogledajte šta mi radimo… umjesto da okupimo vodeće stručnjake, da napravimo program koji će pomoći djeci, jer očigledno nešto moramo da mijenjamo, mi pričamo o vjeronauci kao obaveznom predmetu. Zašto ne povećamo časove muzičkog, fizičkog, zašto nema više časova likovnog, zašto nema više aktivnosti u prirodi? A što se tiče klasičnog obrazovanja, nije to bilo loše, čak šta više… ali danas moramo da se prilagođavamo, jer vremena se brzo mijenjaju, a ko nije spreman da se prilagodi ili nauči nove vještine ugrožava sebe, pa onda svoju djecu i na kraju naciju. Moramo se jako zamisliti nad jednom činjenicom, a to je da od 10 najtraženijih zanimanja danas – nijedno nije postojalo prije osam godina. To znači da učimo djecu za zanimanja koja još ne postoje! A kako ih učimo i spremamo za te izazove? Ono što znam po analizama koje sam radio, slabo ih spremamo za to, jer većina sistema obrazovanja se bazira na reprodukciji, ne na razmišljanju. Znači moramo pod hitno da mijenjamo način učenja, a što se tiče plana i programa mogu reći da je dobar, jer djeca uče korisne stvari, ali način učenja nije dobar. Evo na primjer, da li je bolje da postavimo reproduktivno pitanje ili pitanje za razmišljanje vezano za jednu životinju za koju svi znamo: „Šta je to, može da stane u šaku i dok je tih dimenzija uvijek se nosi u torbi?“Eto sve je rečeno, ako dobro razmišljamo, riješićemo ovaj zadatak. Poenta je što svi znamo šta je to, ali ako samo malo obrnemo pitanje, teško se snalazimo. Prvo možemo da zaključimo da je to malo, jer može da stane u šaku. Dalje možemo da zaključimo da je to živo biće, jer piše „dok je tih dimenzija“ što znači da raste. I onda preformulišemo pitanje- koje živo biće dok je malo, tj. dok ne poraste, se nosi u torbi. Onda je odgovor lakši, pa možemo da zaključimo da je to beba kengura.To je podatak iz lekcije iz biologije gdje piše da je beba kengura velika 2,5 cm i dok je tako mala, mama je nosi u torbi. Tipično pitanje za Evropu je, poslije takve lekcije: „Koliko je dugačka beba kengura?“.
I sad možemo da zaključimo šta je bolje, da pitamo reproduktivno i provjerimo znanje ili da pitamo na način gde se zahtijeva i znanje i razmišljanje. I još nešto, ako djeca uče na ovaj način, oni zapravo nemaju utisak da uče, nego misle da se igraju. A to je i poenta NTC programa- učenje je igra.
- GuGu: Šta sa modernim tehnologijama, sjedenje ispred kompjutera i TV je evidentno štetno, ali trebaju li djeca u predškolskoj dobi koristiti moderne tehnologije i na koji način?
R. Rajović: Nisam ja protiv novih tehnologija, one su potrebne, ali je samo pitanje gdje je granica za djecu od 5-6 godina. Koliko vremena dnevno, jedan sat ili dva sata ili tri sata… To još niko nije odredio, ali po mom mišljenju dosta je pola sata ili jedan sat, možda i malo više, a ne 3-4 sata koliko neka djeca provedu dnevno gledajući u ekran (TV, kompjuter ili video igrica). Dijete nauči neke stvari gledajući TV, ali vrijeme koje provede je direktno smanjivanje korisnih aktivnosti kao što su trčanje, igra u parku, na igralištu, boravak u prirodi, komunukacija sa drugom djecom. Imam i ja te probleme, snalazim se, tražim rješenja jer imam četvoro djece. Nije lako, ali najgore rješenje je da pustimo djecu da rade neke aktivnosti koje su štetne za njihov razvoj. Imamo čitave tabele koje radimo na predavanjima i seminarima, da naučimo roditelje kako će procjenjivati kvalitet igre, u odnosu na to koliko regija mozga se aktivira tokom te aktivnosti.
- GuGu: Kada uradimo test provjerimo koliko smo inteligentni, ako imamo IQ iznad 148 postajemo član MENSA BiH. Šta je zapravo MENSA i kada je osnovana?
R. Rajović: MENSA je osnovana 1946. godine u Oxfordu, a cilj je bio da se okupe ljudi čija je inteligencija znatno iznad prosjeka, kako bi bilo moguće da se sretnu, druže, naprave nešto novo i korisno. Mensa Bosne i Hercegovine zvanično je osnovana 2005. godine, iako je prvo testiranje održano pet godina ranije, a trenutno broji oko 200 članova.U kontekstu međunarodne Mense, Mensa u BiH još uvijek ima status „Emerging Mensa“, nažalost malo se odužilo, ali vjerujem da će ove godine Mensa International konačno da da puno priznanje Mensi BiH. Više detalja ima na sajtovima Mense BiH, Hrvatske i Srbije.
- GuGu: U mnogim razvijenim zemljama, pa i zemljama okruženja postoje „lovci na talente“ koji regrutuju članove MENSE. U BiH je situacija suprotna, država nema sluha i ne prepoznaje značaj Udruženja.
R. Rajović: Nije baš tako, pojasniću ukratko – nisu svi članovi Mense daroviti, jer Mensa to ne mjeri. Mensa mjeri potencijal, tako da svi članovi Mense imaju jako visoke potencijale, a kako će ih iskoristiti, e to zavisi od jako puno faktora. Tako da je jako važno da razumijemo, da prvo moramo da ulažemo u rad sa takvom djecom, da razvijamo njihove potencijale, pa tek onda da ih regrutujemo za potrebe industrije, privrede, nauke… A na nama je da ukazujemo na ovaj potencijal, jer je još prije skoro 100 godina utvrđeno da je inteligencija najveći resurs svake nacije. Tako da jedan od prioriteta svake ozbiljne države jeste rad sa darovitima, jer od njih u velikoj mjeri zavisi razvoj države.
