Ovo je priča koju je napisala samohrana majka svim drugim mamama koje ne znaju kako da se same izbore u životu.
Ulazeći u život kao jedini roditelj bilo je zastražujuće. Ali to je ujedno bilo i odluka koja me je najviše osnažila u životu. Prije mog razvoda pokušavala sam spasiti vezu koja nije mogla biti spašena. Zatim sam u 2013. godini suočena sa krutom realnosti. Napustila sam radni dan sa punim radnim vremenom i odlučila slijediti svoj san pisanja kada je sloj po sloj braka izlazio na površinu. Kao rezultat braka, bila sam blizu gubitka svoje kuće. Nisam imala puno radno vrijeme, niti porodicu u blizini. Imala sam kćerku od 2 godine i jasno, supruga na kojeg nisam mogla računati.
Bila sam prestravljena. Ono što sam otkrila u najtamnijim danima je da sam jača nego što sam zamišljala, habrija nego što sam se nadala i sposobnija nego što sam ikada mislila. Iz ruševina, kćerka i ja smo sretnije i stabilnije nego što smo ikada bile.
U 18 mjeseci koliko je trebalo da prođem kroz razvod, kupila sam još jednu kuću. Napravila sam karijeru kao pisac i psiholog. Ne pričam o svojim uspjesima mnogo jer sam ista osoba koja sam bila. Međutim, mislim da se ništa od ovoga ne bi desilo da nisam bila samohrani roditelj. Kada ste jedini na koga se dijete može osloniti, potrudit ćete se i stvoriti nešto sasvim lijepo.
Da ohrabrim ostale samohrane majke: naš izazov je naš poziv. Mi smo te koje udahnu život u umiruća mjesta. Ne samo da udahnemo život u mjesta koja izgledaju kao da umiru, mi potičemo život sljedećih generacija putem naših uspjeha i naše ljubavi. Mi u tim najstrašnijim trenucima stićemo svoju snagu. Naš poziv je izazov. Prema riječima violiniste Itzhak Perlmana, kažem: “Ovo je bio moj poziv, moja cjeloživotna misija, napraviti muziku iza onoga što ostaje.”
Samohrane majke, mi smo kreatori muzike. I ne trebamo muškarca za to.
Napisala: Marry McCoy
