Kako mirne duše prenijeti djetetu vrijednosti poput truda, rada i poštenja kada se nalazimo u društvu u kojemu takvi, nažalost, ne uspijevaju? Činimo li djetetu medvjeđu uslugu kada mu sugeriramo da se trud i rad isplate, a s druge strane sami grcamo u novčanim problemima unatoč tome što smo se školovali, bili vrijedni i marljivi, pošteni?
Nedavno mi je jedna mama postavila pitanje nad kojim sam se duboko zamislila i poprilično pauzirala u odgovoru. Pitanje je glasilo kako u današnje vrijeme odgajati dijete, koje mu moralne vrijednosti usaditi kada iz vlastitog iskustva znaš da one koje su tebi prenijeli roditelji i koje si htio prenijeti svom djetetu danas nisu na cijeni, odnosno čak mu mogu i odmoći? Kako mirne duše prenijeti djetetu vrijednosti poput truda, rada i poštenja kada se nalazimo u društvu u kojemu takvi, nažalost, ne uspijevaju? Kako da stimuliramo dijete da uči, školuje se, bude pristojno, vrijedno i marljivo kada nama isto nije donijelo ništa dobroga? Činimo li djetetu medvjeđu uslugu kada mu sugeriramo da se trud i rad isplate, a s druge strane sami grcamo u novčanim problemima unatoč tome što smo se školovali, bili vrijedni i marljivi, pošteni?
Kroz svoj rad i sama sam stekla dojam da se sve veći broj roditelja, odgajatelja, profesora susreće s istim problemom: kako propagirati djeci znanje i poštenje kao najveće vrijednosti i bogatstvo kada se u praksi pokazalo da se te vrijednosti u hrvatskom društvu najmanje cijene i da su, za napredak i zavidno radno mjesto puno važnije veze, novac i politička podobnost? Raspad sustava vrijednosti ispoljava se i u sve učestalijem nasilju. Skupocjeni auti, brendirana odjeća i obuća, novac, lagodan život bez rada – sve to se nudi kao uzor, ne više samo na televiziji, već i u stvarnom životu svijeta estrade i politike. I, nažalost, mnogi roditelji, ali i druge značajne osobe u djetetovu životu (odgajatelji, profesori, djedovi, bake) smatraju da učeći dijete da teži drugim, nematerijalnim stvarima zapravo stvara dobru podlogu da jednog dana ta mlada osoba normalni život potraži u nekoj drugoj zemlji jer u ovoj za nju neće biti mjesta.
Bez obzira na (nadam se trenutnu) krizu vrijednosti, činjenica je da su djeca ogledalo roditelja te da dijete odrastajući u okruženju u kojemu se propagiraju međusobna tolerancija i poštivanje, pouzdanost, rad, trud, poštenje sigurno upija iste vrijednosti kao vlastite. Iako postoji cijeli niz savjeta stručnjaka kako u djeteta razvijati empatiju, kako ga poticati na tzv. prosocijalno ponašanje, ono što se pokazalo najboljim i najučinkovitijim receptom je vlastiti primjer. Što je dobro, a što loše u međuljudskim odnosima, je li u redu rugati se drugom djetetu, isključivati iz igre drugo dijete jer je primjerice po nekoj osobine drugačije od većine, je li redu prijatelje birati prema kriteriju koji uključuje materijalno bogatstvo… Sve su to stvari koje dijete uči gledajući roditelje koji mu iz dana u dan verbalno i neverbalno nude odgovore na ta pitanja. Poštenje i iskrenost nisu vrijednosti koje će dijete usvojiti kao teorijsku podlogu u jednom danu. To je niz sitnica, detalja, događaja tijekom niza godina koji na kraju formiraju njegovu osobnost, koji na kraju prevagnu hoće li dijete i jednog dana mlada osoba imati poštovanje prema starijim osobama, hoće li biti tolerantna prema drugima, hoće li do ciljeva i rezultata dolaziti po svaku cijenu, “preko leševa” ili će u obzir uzimati i druge ljude. To je razlika koja čini razliku. I svi oni roditelji koji uopće razmatraju da bi za njihovu djecu bilo bolje da ne dijele njihove vrijednosti, odgovor jest da će vrlo teško prenijeti djetetu nešto u što sami ne vjeruju, nešto što zapravo u dubini duše ne podržavaju. Je li to onda bezizlazna situacija? Hoće li taj, nekada poželjan sustav vrijednosti, djetetu jednog dana nanijeti samo štetu i bol?
Moj vlastiti sustav vrijednosti i dalje čvrsto vjeruje kako je bez obzira na trenutnu društvenu situaciju bitno da mladima usadimo vrijednosti koji će poticati empatiju, poštenje, trud i rad. Sustav vrijednosti koji će im omogućiti da na kraju dana mirne savjesti mogu leći u krevet i zaspati. Mišljenja sam da su sadašnja društva i upala u krizu zbog takvog ponašanja, odnosno, da nije sve u materijalnim vrijednostima i da nam ona dugoročno ne mogu donijeti sreću. Kada bi u ovom članku propagirala da treba slijediti druge vrijednosti poput egoizma, materijalizma i slično (toliko su mi mrske da se nisam mogla ni sjetiti još primjera), sigurno bi se osjetila moja neautentičnost i nedosljednost. Stoga, moja poruka svim roditeljima koje dijele iste vrijednosti sa mnom jest da budete dosljedni, da budete to tko jeste. Da učite dijete svemu onome u što i sami vjerujete i da u isto vrijeme poučavate dijete da se uvijek treba boriti za sebe i svoju sreću, da se treba zauzeti za sebe – i da sve to može na onaj pristojan i pošten način. Hoće li taj način uvijek i svugdje uroditi plodom – vjerojatno neće, ali zato ne treba odustati i treba tražiti poslodavca/partnera/prijatelje/suradnike koji će dijeliti njegove vrijednosti. Takvi ljudi postoje. Okružiti se njima je naša intervencija na životnom putu. Hoće li to biti u ovoj zemlji ili nekoj drugoj – opet ponavljam, uvijek treba činiti intervencije u svom životu koje će nas odvesti prema našoj sreći.
Možda će se nekim roditeljima učiniti da je ovo članak jednog utopiste – no taj utopist je našao svoje mjesto pod suncem i u zemlji s izvrnutim sustavom vrijednosti odlučio ipak slijediti svoj. I na tom putu mu možda nije bilo lako, ali je zadovoljan – zadovoljan osobom koju svaki dan vidi u zrcalu. Što vi želite da vaše dijete vidi kad se pogleda u zrcalo? Ili što vi želite vidjeti u svom djetetu? To je pitanje na koje samo vi imate odgovor i kakav god on bio, imate potpuno pravo na njega.
Tekst: Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener; www.budisvoj.eu
