Pročitajte pismo koje je jedna mama sama sebi napisala. Sigurno ćete se pronaći…
“Vidim te. Vidim te kako sjediš na kauču, sa suzama koje teku niz tvoje lice. Stalno gledaš na sat. Već je 7 navečer i bojiš se noći koja je pred tobom. Četvrti ti je dan od poroda. Tek si rodila svog sina. Svaki minut svoje trudnoće, pokušavala si vidjeti sliku njegovog malog lica, i kako će majčinstvo stvarno izgledati.
Ovih prvih nekoliko dana nije bilo toliko strašno. Imala si energije i adrenalina. Tvoja ljubav prema bebi pokazivala se u svakoj gesti. Skoro da nisi spavala. Iznenada, srušila si se, sve je nestalo.
Pogledaš prema satu, prema svom suprugu, koji izgleda zabrinuto. Ne zna kako pomoći. Kažeš mu da te samo pusti da plačeš. Stopala i članci su nateknuti. Tvoje grudi se osjećaju kao da su pune kamenja, a bradavice krvare. Tvoje tijelo kao da prolazi kroz rat.
Kako spustiš svoju bebu na grudi, bol je tolika da ne možeš to zamisliti. Bojiš se noći. Odgovornosti, i nepoznate samoće.
Ali, radiš nevjerovatan posao. Nastavi tako. Ne samo da si postala majka, nego se pretvaraš u ratnika. Ovo je samo privremeno. Spavat ćeš ponovo. Tvoje tijelo će se izliječiti. Osjećat ćeš se ponovo sexy. Osjećat ćeš se kao ti ponovo.
Kako dani budu prolaziti, ne bojiš se više noći. Njegovat ćeš noć i samoću. Nastavi se truditi i uspjet ćeš. Dopusti da ti daju pomoć oni koji je nude. Pričaj, dijeli i slušaj druge koji su ovo radili prije tebe. Ovo je trenutak kada stvaraš nevjerovatno jakog ratnika mamu.
Trenutno se osjećaš najgore. Naravno i dalje ćeš se susretati sa teškim situacijama kao majka, ali neće se činiti kao ovi. Ovi trenuci stvaraju neprobojan štit oko tebe koji ti niko ne može oduzeti.
Nastavi. Radiš nevjerovatan posao!”
